Gdje god da igraju Hrvatska ili Hajduk, tu je i navijačka legenda Neven Dadić, u navijačkim krugovima mnogo poznatiji kao Neno Kliški. Od 1998. godine ovaj navijač iz Klisa prati reprezentaciju Hrvatske, a još od znatno ranije i Hajduka. Dogodovština s tih putovanja je mali milijun, za njih bi trebala knjiga, a ne novinski članak.
- Ne bi to bila knjiga nego Biblija! Uz Hajduka san od 1981., uz reprezentaciju od ‘98. Šta iden stariji stalno se pitan zašto neko ne napiše knjigu o svin hrvatskin navijačima – aludirao je na količinu materijala s tih putešesvija Kliški, kojeg smo fotografirali s još jednim navijačem iz Splita Markom Jukićem.
- Vidi ove zastave. Pa baren kad buden mrtav, ka Maradona (pokazuje na zastavu s njegovim likom na ogradi, nap.a.), neka me spomenu i stave sliku. Pa neka napišu bija je govno, bija je budala, ali je iša. Nisan se ustraćava sist, ić‘ od kuće na utakmicu i da ne znan kad ću se vratit. U Japanu mi je uteka avion, u Izraelu isto... – priča nam Kliški, hrvatski navijački Maradona. Zbog toga je na International Fans Cupu dobio počasnu titulu hrvatskog navijačkog izbornika. Spavaš li mirno, Dena?
Kako si se onda vratio iz Japana?
- Zva san našu ambasadu pa su mi pribacili let i nadoplatili jer nisan ima para. A u Izraelu me spasija Nikola Vujčić.
Tko Kliškog ne poznaje, pa ga možda prvi put sluša, mogao bi i pomisliti da možda s nečim malo pretjeruje, ali kako se od Manausa i Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. godine stalno i gotovo svugdje susrećemo, iz prve ruke znamo kako mu je baš svaka na mistu.
- Najmanje dvi godine svog života provea san zbog utakmica na putu, izvan domovine, a godinu od toga san leža vanka, na betonu! Kad bi ja sad priča di san sve spava i koliko san se i smrzava... - priča nam Neno koji je rođen 1966. godine. S 56 godina na leđima nije mu problem „naslijepo” potegnit u Katar, bez obzira što tamo nema riješen smještaj.
Gdje je najluđe mjesto di si spava?
- Spava san tri dana na plaži u Rio de Janeiru prije osan godina jer nisan više ima love... Posli san dva dana i tri noći putova u autobusu po Brazilu. To su mi bila najteža putovanja, taj Brazil i u Rusiji prije četiri godine kad san iz Nižnjeg u Soči iša vlakon 49 sati! Ljudi idu avionon, ja putujen po dva-tri dana – objašnjava Kliški tajne kako se s puno volje i malo para ipak može doći gdje god poželiš.
Na prošlom SP-u u Rostovu je bio i uhićen.
- Zaminila me policija za nekog ukrajinskog teroristu, jednog od 36 sa liste koje su tražili. I je, gledan posli sliku, ima je facu identičnu mojoj. Ja san dvi godine prije doša u Ukrajinu priko Mađarske zbog Hajduka (zbog utakmice Oleksandrija – Hajduk, nap.a.). Završija sam par sati u postaji na stolici, ali nisu me maltretirali, sve je bilo u redu.
A još 1998. godine u Francuskoj, kada je Hrvatska osvojila broncu na Mundijalu, sve je počelo što se tiče reprezentacije.
- Nas 20 je tada spavalo ispod mosta.
Dobro, što inače ti radiš u životu?
- Ne radim ništa, hodam i skitam bez para.
Kako se snađeš? Kako si uopće došao u Katar?
- Radiš na crno cili život, zaradiš nešto love. Ima tu li ljudi koji mi pomognu, svaka in čast. Jedan cili dan bi moga samo zahvaljivat svin ljudima koji su mi pomogli u životu. Snalazin se.
Znaju li to i u HNS-u, da ti nekako odaju priznanje za sve to?
- Da, jel znaju za mene?! Znaju me i BBB-i, i Kohorta, Armada... svi znaju Nenu Kliškoga. Teško mi je o tome pričat, ali nije mi teško doć bilo di za Hrvatsku. Kad odredin negdi otić jedino mrtav ne mogu doć. Ja ću doć na utakmicu i bez noge ako mi je otkinu – priča Neno.
O tome priča zbog jedne bolne dogodovštine u Poznanju 2012. godine koji još vuče, ali i akutnog problema s kukom te bolnog friškog pada koji je doživio baš u Kataru.
- Nisan u Poljskoj ima di spavat i onda san ubacija jedan i po zlot za uć u zahod i tamo san zaspa. I budin se ja, neko lupa na vrata zahoda. Pitan: „Šta je?!”. Otvaran vrata, a ono red njih 50 čeka za uć‘! Al tu san ima otvorenu ranu na nozi i ušla mi je bakterija u nju. Posli san jedva doša doma, noga je bila natekla skroz, mora san kidat patiku da bi je skinija... Ajme.
Žali se što nema generalno više sluha za navijače.
- Meni doć u Katar nije predstavljalo nikakav problem, ali san za ovu Hayyu izgubija previše vrimena – kaže Neno.
Inače, Hayya Card je aplikacija/kartica doslovno kao viza koji svaki stranac mora imati za ulazak u Katar.
- Niko ne zna u HNS-u objasnit navijačima kako mogu najbrže i najbezbolnije doć nego se moraju sami snalazit, a ja se slabo snalazin kod nove tehnologije, pomažu mi i tu ljudi. Prije bi samo kupija kartu za avion za recimo Japan i iša na utakmicu. Ima san dvista dolara u džepu – priča nam Neno.
Sa samo 200 dolara u džepu si otišao u Japan?
- S 200 dolara san živija u Japanu 29 dana. Pa sad ti to nekome objasni. Tu smo isto spavali vanka, pa posli kod pet studenata šta su išli devet dana transsibirskon željeznicon do Vladivostoka za doć u Japan.
A kako se snalaziš ovdje u Kataru?
- Sad san s njim u hotelu, a posli ću bit s njim u smještaju... - pokazuje Neno prstom na jednog pa na drugog prijatelja među navijačima koji mu pomažu oko smještaja.
Koliko ćeš ovdje ukupno potrošit?
- Možda jedno dvi tisuće eura. Poslat će mi para.
Tko?
- Prijatelji.
A kako je ono bilo u Valenciji ovo ljeto kad se išlo na Villarreal – Hajduk?
- Isto san spava na klupi. I u Portu isto (Vitoria – Hajduk, nap.a.). Nije to nikakav problem kad je lito, ka šta je ode u Kataru, problem je zimi spavat vanka.
Onda su se Kliški i prijatelj Jukić prisjetili kako je ove godine, pred SP, bio u društvu u kojem je bio i napadač i najbolji igrač Hajduka Marko Livaja.
Tad se načela priča i tema Svjetskog prvenstva u Kataru.
- Reka san mu Livaja, ja san sigurni putnik u Katar, a tebe ako Dalić zove!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....