Od Messija do Messija, od Argentine do Argentine. Dok se izruguje sa svojih 37 godina marširajući prema drugom uzastopnom finalu Svjetskog prvenstva, Luka Modrić poput karijernog privjeska za sobom vuče najvećeg nogometaša 21. stoljeća i jednog od najvećih u povijesti igre s kojim je, što u reprezentaciji, što u Realu, teren podijelio toliko puta da obojici prijeti bračna kriza.
Više si puta odveo Messija na centar nego mene u kazalište, zamišljam Vanju Modrić kako protestira za obiteljskim ručkom. Ti i taj Modrić, zar više nije dosta?, njurga negdje videopozivom Antonela Roccuzzo. Draga, daj nam još samo dva natjecanja, jedna Copa i jedan Mundijal, pokunjeno iz karantene odgovara Messi.
Dakle, upravo je protiv Argentine s mladim Messijem u sastavu Modrić debitirao za nacionalnu momčad kod Zlatka Kranjčara. Dogodilo se u ožujku 2006. godine u Baselu kada je u predigri Svjetskog prvenstva, na kojem će Modrić ostati samo epizodist, Hrvatska pobijedila s 3-2. Šesnaest ljeta poslije stvari su se namjestile tako da teren dijele u mundijalskom polufinalu. LM10 u bijelo-plavim prugama vs. LM10 u crveno-bijelim kvadratićima. Obojica su serijski štancali trofeje, osvajali Zlatnu loptu, Ligu prvaka i La Ligu. Obojica su igrali finale Svjetskog prvenstva. Niti jedan ga nije osvojio. A za opstanak romantičarskog nogometnog narativa bilo bi zgodno da jedan u Dohi podigne uvis tih šest kilograma 18-karatnog zlata, jer su individualno u povijest igre utisnuli dublje pečate od bilo kojeg francuskog ili njemačkog šampiona s prošla dva Svjetska prvenstva.
Najveći u povijesti
Naslov svjetskog prvaka Messiju bi dopustio da spusti zastor na GOAT polemiku u čijem se središtu nalazi dobrih desetak godina i zapravo je malo čudo da je sačuvao mentalno zdravlje uz takav presing Diega Maradone. Modrića bi, s druge strane, titula učinila najstarijim svjetskim prvakom u konkurenciji igrača u polju (apsolutni prvak u ovoj disciplini ostaje legendarni talijanski golman Dino Zoff). Rekord je trenutačno u rukama Niltona Santosa, brazilskog braniča koji je 1962. u Čile stigao neposredno nakon proslave 37. rođendana. Znam da na većoj mapi podatak djeluje kao komadić trivije, ali krivca ne tražite u novinaru nego u Modriću. Njegovu karijeru u nacionalnoj momčadi već izvjesno vrijeme je nemoguće dalje "apgrejdati". Reprezentacija je dugo Modrić i Modrić je već dugo reprezentacija.
A priča o građenju heroja nije uvijek mirisala na uspjeh. Premda je od juniorskih dana bio prepoznat kao posebna vrijednost, predodređen za najveće domete, nešto poput Luke Sučića danas, Modrić je na putu do statusa najvećeg igrača u povijesti hrvatskog nogometa morao i više puta natrčati na zid. Kada mu se prvi put dogodilo, govorimo o Njemačkoj 2006. godine, figurirao je kao talent s vrha ladice u kojoj je bilo malo tijesno. Tamo su, naime, već bili pohranjeni rani radovi drugog supertalenta našeg nogometa, a taj je osim značajne naklonosti medija uživao i tu sitnu prednost da mu je otac bio izbornik. Optužbe Kranjčaru senioru za nepotizam bile su neukusne, jer Cico će uskoro prepustiti vlast Slavenu Biliću, a ovaj će nastaviti graditi kult nacionalne momčadi s Kranjčarom juniorom i Modrićem u istoj momčadi. Ali činjenica je da su mnogi već tada agitirali za Modrića u prvoj momčadi.
Izvukao nas iz stagnacije
Preuzevši uzde "vatrenih", Slaven Bilić je hrabro presadio pola mlade reprezentacije u A-momčad, zahvat je glatko uspio i s ove distance zapravo biva nejasno zašto već "Bilić boysi" nisu dobacili dalje od četvrtfinala Eura 2008. Ta je momčad pored karizmatičnog i voljenog izbornika imala svojeg glasnog vođu u Niki Kovaču i tihog lidera u nenametljivom Luki Modriću koji igra intuitivno, na terenu sve vidi, sve zna i spreman je preuzeti odgovornost u najškakljivijim situacijama. U prvoj utakmici spomenutog natjecanja tada 22-godišnji Dinamov igrač pogodio je iz jedanaesterca za 1-0 pobjedu.
Nekoliko tjedana poslije Modrić je dao krila svojoj karijeri preselivši u Tottenham, ali reprezentacija oblikovana za velike stvari iznenada je počela stagnirati. Poraz protiv Turaka kao da je paralizirao momčad, čijem borbenom duhu nisu pomogla niti neka iščašena ponašanja igrača. U sljedećem kvalifikacijskom ciklusu "vatreni" su zapeli iza Engleske i Ukrajine odgledavši na koncu SP 2010 na TV ekranima. Do 2012. probudili su se iz letargije, u Mariju Mandžukiću pronašli strijelca za cijelo desetljeće, ali su još jednom s Bilićem na klupi Euro putovanje završili u skupini. U posljednjem nastupu na turniru Modrić je tako suvereno držao utakmicu za ovratnik, da je Jose Mourinho još s tribina stadiona u Gdanjsku zvao Florentina Pereza - odmah ga dovedite.
Tjedan-dva kasnije Modrić je još malo raširio krila, sletio je u najveći klub na svijetu, sinonim za europske naslove, ali su navijača hrvatske reprezentacije počela izjedati dublja metafizička pitanja. Ako mu je svijet pod nogama, zašto Hrvatska ne može proći skupinu na Euru? Ako je naš ključni igrač, zašto od rujna 2011. (Izrael) do rujna 2014. (Malta) za Hrvatsku nije zabio niti gol?
Podulje sazrijevanje
Strahujući od malo goreg scenarija nego što je ovaj pod radnim naslovom "zadnja postaja, skupina", trtareći od još jednog Svjetskog prvenstva s daljinskim upravljačem u ruci, šefovi Hrvatskog nogometnog saveza krajem 2013. zamijenili su Igora Štimca na klupi Nikom Kovačem. Taj je potez trebao osloboditi kočnice Modrićeve generacije, napokon lansirati talentiranu momčad prema velikom rezultatu, ali na kraju je lansirao Kovača u trenersku stratosferu, prema Bayernu i Monacu.
Dok je s vanjskih strana zatvarao vrata svlačionice, rijetki su pustili suzu za dojučerašnjim suigračem koji se među "vatrene" vratio kao kruti Švabo, gotovo pa diktator.
Kočnice je momčad otpustila tek pod diskretnim vodstvom Ante Čačića. U trenutku imenovanja, iz kabine Lokomotive parkirane na sporednom kolosijeku HNL-a za zapovjedni most space-shuttlea, izgledalo je kao još jedan hir Zdravka Mamića, prkosna gesta kojom javnosti pokazuje da u HNS-u može kadrovirati kako poželi, ali s malo naknadne pameti znamo da je imalo smisla. Čačić je kulerskim nastupom i poštenim pristupom igračima brzo stekao njihovo povjerenje. Modrić je počeo cvjetati i u četvrtfinalu Eura 2016 unatoč porazu protiv Portugala shvatio da ovu momčad može povesti prema vrhu svjetskog nogometa.
Sinonim za Hrvatsku
Kada se u studenom 2017. pojavio da spasi kompromitiranu kvalifikacijsku kampanju za Rusiju, Zlatko Dalić više nije imao čemu naučiti igrača koji je dotad već nakitio biografiju s tri Lige prvaka. Stigao ga je, međutim, taktički usmjeriti i približiti suparničkom golu: statistika ne laže, za pet godina Dalićeva mandata Modrić je zabio više golova (12) nego tijekom vladavine petorice Dalićevih prethodnika.
Stigao ga je i uvjeriti da Zlatna lopta nije privilegija rezervirana samo za argentinskog vlasnika inicijala LM s brojem 10 na leđima. U Dalićevu mandatu priča o igraču koji je postao sinonim za Hrvatsku u svijetu službeno je zaokružena. Je li završena? O tom potom, nakon što Gianni Infantino stavi krunu na glavu novom kralju...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....