Nakon što je i protiv Japana izvođenjem kaznenih udaraca Hrvatska ostvarila pobjedu, logično se nameće priča o karakteru. Ako se jednom dobije na toj “lutriji”, može biti sreća. Ako se dva put dobije, onda se može govoriti o dobrim izvođačima kaznenih udaraca. Ako se tri puta dobije, onda je jasno da je u pitanju karakternost momčadi.

Hrvatska je mediteranska zemlja i, kažu resorni stručnjaci, to doprinosi tzv. izraženijem temperamentu življa. Pogotovo u primorskim gradovima.

Sportski karakter

No, sukladno kvaliteti izvođenja jedanaesteraca iskazanoj protiv Danske i Rusije (2018.), kao i Japana (2022.), očito je da hrvatski igrači imaju ugrađen neki čip hlađenja emocija. Jer da biste kvalitetno pucali s kreča kada se lomi prolaz na svjetskom prvenstvu, kada vas gleda stotine milijuna ljudi širom globusa, najvažnije je (naravno, uz dobar šut) kontrolirati emociju. Ono što, primjerice, nisu uspjeli japanski reprezentativci.

Da bismo možda prepoznali mogući korijen promjene tog pristupa i provociranja drugačije sudbine, vratimo se 14 godina unatrag. Hrvatska je u četvrtfinalu Eura s Turskom ispala nakon izvođenja jedanaesteraca. Vatreni su pucali s kreča očajno. Petrićev udarac je obranjen, Rakitić i Modrić su promašili, jedino je Srna postigao gol. Nije nevažno dodati da Pletikosa nije obranio niti jedan jedanaesterac...

Bila je to vrlo traumatična priča za tzv. Modrićevu generaciju, iako bismo to posrnuće s kreča u Austriji 2008. godine mogli tretirati kao točkom promjene odnosa. Osim što su naši važni reprezentativci postali igrači najprestižnijih klubova Europe, i stjecali ogromna iskustva te posljedično samopouzdanje, oni su se naučili i kontrolirati emocije u velikim utakmicama. Na SP-u u Rusiji to su Vatreni najbolje pokazali jer su nakon jedanaesteraca prošli Dansku i Rusiju, a u produžecima su slomili Englesku. Kada jedna momčad tako samopouzdano odradi tri nokaut-utakmice, onda je to odraz njenog borbenog karaktera.

U Kataru se slično dogodilo s Japanom, u utakmici gdje Vatreni nisu igrali na razini svojih potencijala, ali su upravo tim borbenim pristupom vratili utakmicu u rezultatski egal, a onda i trijumfalno odradili izvođenje jedanaesteraca. Dakako da je uz izvođače ogroman utjecaj i golmana. Kao Subašić u Rusiji, tako je i Livaković u Kataru upisao utakmicu karijere. Kompenzirani su tako promašaji (Pivarić, Badelj, Kovačić, Livaja) i vrednovani pogoci (Rakitić, Modrić, Brozović po 2, Kramarić, Vida, Vlašić, Pašalić).

Ono što, međutim, prolazi ispod radara u vrednovanju sportskog karaktera reprezentativaca, to je sljedeće - od 2016. godine i EP-a u Francuskoj Hrvatska je odigrala čak šest nokaut-utakmica s produžetkom. Ona je u četiri navrata slavila (Danska, Rusija, Engleska, Japan), od toga tri nakon jedanaesteraca, a dvaput je poražena (Portugal 0:1, Španjolska 3:5). Kako u tim dobitnim utakmicama, tako i u onim izgubljenima, Hrvatska je pokazala, uz ogromnu borbenost i spremnost da pati, i visoku natjecateljsku zrelost, te je bila konkurentna za pobjedu do samog kraja. Sva iskustva koja je stekla kroz 2016./2018. očito su se “naplatila” i u Kataru...

Sazdana legenda

Naposljetku, to što se nogometna sudbina okrenula na našu stranu i u ovom izvođenju jedanaesteraca, ukazuje da su je Vatreni zadužili. Ponajviše činjenicom da rijetko koja reprezentacija ima strastveniji pristup svojih igrača od onog kakvog naši igrači imaju prema vatrenom dresu. Oni žive reprezentaciju svim srcem, bez ikakve zadrške, te je na tom temelju sazdana legenda o Vatrenima. Legenda o uspjesima koji nisu logični veličini zemlje, nogometne baze i ulaganja, ali su svakako vezani uz jedinstvenu privrženost Hrvatskoj. Nogometnoj i inoj...