Ista momčad. Isti kapetan. Isti trener. Iste boje. Ista ruta kretanja gradom, u autobusu od Tuđmanove zračne luke do Jelačićevog placa. Okolo nas iste zastave, opijenost sreće, plima osmijeha i tsunami pjesme. Pa... zar to nije vrijedno vremeplovom nazvati, opisati? Koja je to povlastica. Biti dijelom naroda koji svake 4-4,5 godine uskoči u vremeplov. Zvat ćemo ga, kako i dolikuje, Vatreni vremeplov.
Prije četiri i pol godine, ovaj je novinar, za onog dolaska Vatrenih iz Rusije bio u Barceloni. To je trajalo vječnost. Sletjeli su tada popodne, oko 15.00 sati, ušli u autobus i krenuli. Oko 17.00 sati još su se vozili. Sat vremena kasnije prešli su jedva kilometar. Sad se već i u Barceloni pročula priča o "spektaklu u Hrvatskoj koji nikako da završi". Malo iza 20.00 sati, CNN je učinio presedan. Kao danas se sjećamo te objave voditelja u studiju.
- U jednoj je državi u Europi, u tamošnjem glavnom gradu, pola milijuna ljudi izašlo na ulice. No, ne radi se o demonstracijama, općem štrajku ili državnom udaru. Pola milijuna ljudi pjeva sa svojim nogometašima. Selimo na nekoliko minuta u Zagreb...
Ostali su slikom neprestano malo više od pola sata.
U subotu navečer me nazvao jedan dragi kolega iz Pariza, inače izvrstan poznavatelj Zagreba i Hrvatske.
- Bon soir, slušaj, hoćete opet izaći na ulice?
Nije mu trebalo puno pojašnjavati. Francuski kolega nas zna dobro. Hrvati masovno i izlaze na ulice samo kada je sport u pitanju. I dočeci! Uh, to volimo do neba. U biti, pa dobro, možda je i bolje da je tako. Strastveni smo, pomalo ludi, ali beskrajno odani i zaljubljeni u Nju. Hrvatsku! Poglavito u one koji ju promoviraju, njezinu slavu svijetom pronose. Sportaši to čine na jedinstven i najbolji način, a ova momčad, njezin kapetan, njezin trener, Vatreni - oni to čine neponovljivo perfektno. Uostalom, tko milijune ujedini, od Savudrije do Iloka, od Svetog Martina na Muri do Prevlake, tko uspije izmamiti pola milijuna ili stotine tisuća po uzavrelom suncu i temperaturi od 40 stupnjeva nekoliko sati bez hlada kao one 2018. ili po prosinačkoj studeni oko nule s blagim odmakom i u minus, kao ove nedjelje, taj onda potvrđuje sve ispisano.
Kad smo kod vremeplova, vratili smo se (dakako, uspomenama samo) u jedno davnije ljeto. Prije gotovo četvrt stoljeća, u ljeto 1998. Tada je u biti dosta sve i počelo, ali ne samo kada je nogomet u pitanju, već veličanstveni dočeci na otvorenom. Naše prve, povijesne i legendarne brončane, one Ćirine "ratnike" uz koje je ovaj autor i sentimentalno vezan, možda zbog generacijske pripadnosti, dočekalo je na tadašnjem Trgu Francuske Republike (danas Tuđmanovom trgu) 30-ak tisuća ljudi! Za ono doba to je bilo spektakularno mnoštvo, a zanimljivo da Jelačić plac tada uopće nije bio opcija. U biti, taj doček iz ‘98. bio je prvi uopće masovni doček nekih sportaša u Hrvatskoj. Dotad bi ih dočekivali samo malobrojni odabrani, u zrakoplovnoj luci, buket cvijeća, prigodno slovo (dakako, političara), šampanjac i to je to. S vremenom smo vidjeli po svijetu kako to drugi rade, pa smo počeli i mi, te ih naravno sve nadmašili!
Ovaj potonji, nedjeljni doček hrvatske nogometne izabrane vrste na povratku iz Katara, sa svjetskom broncom oko vrata, na tom je tragu. Svjetska vijest! I opet, kao nekad, zagrebačke su ulice na trasi puta brončanog autobusa bile ispunjene hrvatskim stjegovima. Ne vijore se masovno za državnih blagdana (što je naša sramota, usput budi rečeno), ali sada... Sada je Zagreb, a uvjereni smo i cijela domovina, bio posve zamotan u crven-bijeli-plavi. Sa stihom na usnama:
- Bijelo-crvena, polja Hrvatska...
Dubrovačka i Vukovarska avenija, Savska i pozdrav vatrogascima, tamo u njihovom uporištu preko puta Westina, pa Frankopanskom, preko Ilice do Trga bana Jelačića. I totalne erupcije na Trgu, te buke koja je bila opako blizu probijanja zvučnog zida. Unezvijereni zagrebački golubovi netragom su odlepršali.
Prije četiri i pol godine, urednik nogometa, dragi kolega Ivan Vrankovečki me nazvao u Barcelonu i pitao "Ti je žal‘ kaj nisi sad tu?". Odgovor je bio - "Nije, pijem sangriju i iz Barcelone guštam gledajući Zagreb".
Četiri i pol godine kasnije, uskočio sam zajedno sa svim Hrvatima u Vatreni vremeplov i doživio opet, sve to isto. Malčice možda drukčije, ali jednako preplavljeno emocijama domoljublja. Povlastica nas Hrvata. Imamo svoj vremeplov, s Vatrenima sadašnjosti se vraćamo i u prošlost, a opet na ovomu temeljimo budućnost. I da, nemojte misliti da nećemo za koju godinu opet, ovakvim povodom na Trg, kod našeg bana i njegovog konja Emira.
POGLEDAJTE NOVI MUNDOCAST
U posljednjem Mundocastu u gostima nam je bio Ilija Lončarević s kojim smo komentirali finale između Argentine i Francuske, ali i ocijenili pojedinačni učinak hrvatskih nogometaša u Kataru. Pogledajte tko je bio najbolji, a tko je mogao dati više:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....