U prosincu 2022. godine, ondašnji predsjednik Španjolske nogometne federacije, Luis Rubiales, odlučio je prihvatiti savjet sportskog direktora nacionalnih reprezentacija. José Francisco Molina, nekadašnji igrač Atletica, Deportiva La Coruñe, Levantea, bio je već pet godina šef struke. Pripremao se za odlazak jer je želio zaraditi neki novac koji unutar sustava nogometnog saveza nije mogao.

Molina je dogovorio posao u Indiji (kasnije Honduras), stoga nije imao nikakvog interesa da svog predsjednika dovodi u zabludu kod biranja novog izbornika La Roje. Rubiales je poslušao Molinu te je odlučio da će za novog izbornika postaviti tzv. unutrašnje rješenje, trenera iz omladinskih selekcija, tada 62-godišnjeg Luisa de la Fuentea. Rubiales baš nije mogao uživati u plodovima njegova rada, štoviše, morao je odstupiti osramoćen sa svog mjesta jer je na postolju za svjetske prvakinje (Španjolska), protivno njezinoj volji, poljubio reprezentativku Jennifer Hermoso. Ona ga je prijavila i, nakon što je lavina javnih osuda prethodila suspenziji te kazni FIFA-e od tri godine zabrane rada, podnio je ostavku...

Vođenje grupe

Luis de la Fuente nije se javno deklarirao protiv predsjednika, a javnost se dijelila na one koji su mu zamjerali takav pristup te na one koji su smatrali da nije njegovo da se u to miješa. Jedan od razloga što novi izbornik nije imao neki jaki javni odjek bila je i činjenica da je praktično široj javnosti bio nepoznat. Nekoć lijevi bek Athletic Bilbaa, gdje je odigrao preko 250 utakmica (uz kratku eru u Sevilli i završetak u Alavésu), bio je dio generacije koja je za baskijski klub osvojila dva naslova prvaka Španjolske. Bilo je to 1983. i 1984., pa je tada čupavi i brkati britak bek okusio i nastupe u Kupu prvaka. Kada se deset godina kasnije oprostio od igre, odmah je počeo učiti za trenera.

FRANCK FIFE Afp

Nakon devet godina stažiranja u nekoliko manjih klubova, te kao trener u omladinskim školama Seville, Bilbaa, de la Fuente je prvu pravu priliku dobio 2009., kada je počela dvogodišnja trenerska era u Athletic Bilbau. Još kratko u Alavésu i onda je ušao u sustav nogometnog saveza. Od 2013., u deset godina vodit će U18, U19, U21 i olimpijsku selekciju te postizati izvanredne rezultate. Prvak Europe s U19 i U21, finale Olimpijskih igara u Tokiju, dosezi su koji su ukazivali na njegovu sposobnost vrhunskog vođenja grupe, kojega mladi igrači slijede bez pogovora...

Prije nego što je Molina prekinuo određena lutanja unutar reprezentativne struke, treba podsjetiti da je Španjolska, od svjetske titule 2010. te obrane naslova prvaka Europe (2012), uz Vicentea del Bosquea, ušla u fazu neuspješnosti. Na SP-ima 2014., 2018. i 2022. nisu uspijevali proći grupu ili su ispadali u osmini finala. Na EP-ima imali su doseg osmine finala, polufinala. Činjenica da na SP-u, od naslova prvaka, više nisu dobili niti jednu utakmicu nokaut-faze upućivala je na neuspješnost više Del Bosqueovih nasljednika. Lopetegui, Moreno, Luis Enrique, svi su bili vrlo ambiciozni, ali i neuspješni. Španjolska je izgubila svoj identitet, reprezentacije koja je tehnički najviših razina, ali je dovoljno fizički moćna da bi te tehničke vještine i nametnula suparnicima.

Nepoznata prahistorija

I tako je 12. prosinca 2022. savez, na opće iznenađenje domaće javnosti, predstavio novog izbornika. Malo je reći da je vladala velika skepsa. Luis de la Fuente, unatoč uspjesima s reprezentacijama, nije bio "ime". Iako je bio profesionalni igrač 15 godina, od čega 13 u Primeri, osvajač naslova prvaka, sve je to za nove generacije bila nepoznata prahistorija. No, ovaj samozatajni Bask, koji je veliki ljubitelj koride, vjernik praktikant i, kako je naglasio, čovjek koji najviše voli biti u društvu "dobrih ljudi", nije se dao smesti. Na uvodnoj je presici imao vrlo jasnu ideju.

- Mi se moramo vratiti duhu reprezentacije i generacije koja je 2010. osvojila prvi svjetski naslov, uz dvije europske titule. Moja je želja da Španjolska igra baš tako, u modernijoj verziji. Svojim igračima volim dati slobodu u igri, ali ona mora biti uklopljena u organiziranoj formaciji, koja će se držati reda i bit će u balansu. Ne robujem jednom sustavu, nego želim da se moje momčadi prilagode svemu što situacija naloži. Ja i moji suradnici ćemo ih na to pripremiti...

Autoritet znanja

Te riječi iz 2022. djelovale su tada kao fraze. Tri i pol godine kasnije one su tako autentični pokazatelj spektakularne pobjede Španjolske nad Francuskom te osiguranja drugog finala u povijesti La Roje. Kako je moguće da jedna odlična, ali više radna reprezentacija, tako izdominira selekciju koja je puna top-kvalitete, pogotovo u ofenzivnom arsenalu? Kako je moguće da Španjolska, koja (za sada) nema jednog fenomena, kao što je to, recimo, Mbappé, te ima više važnih aktera izvan igre zbog ozljede, naoko s lakoćom blokira najmoćniji napad svijeta i svede ga na jedan udarac (!) u okvir vratiju suparnika, odnosno na utakmicu bez ijedne šanse?

Možda je najbolji odgovor tome, ali i općenito španjolskoj nogometnoj filozofiji, Luis de la Fuente. Mirni izbornik, koji svakom igraču prilazi kao da mu je sin, koji ih pita kako im je kući s obiteljima, djecom, trebaju li kakvu pomoć ili možda razgovor o tome, nametnuo je autoritet znanja. De la Fuente ne viče, ne kudi, nije euforičan, nego je samo zaljubljenik nogometa, koji odražava temeljnu viziju španjolskog nogometa, a to je tehnički definirana igra, uz organizaciju i taktički red, dovoljna fizička moć da se takva igra nametne, te kolektivni pristup kao faktor kompenzacije deficita prema nečijim fizičkim superiornostima! Upravo se to na najbolji način manifestiralo protiv Francuske.

Suparnik koji ima sve, brzance, fizički moćne igrače, mnoštvo spektakularnih napadača, sjajnog vratara, iskusnog izbornika, a koji su demonstrirali moć tijekom ovog SP-a. Je li zavaravala slabija kvaliteta dosadašnjih suparnika? Nema to veze, problem je Francuskoj da su naletjeli na ovako spektakularnu momčad kakva je de la Fuenteova. Ona je demonstrirala što znači igrati organizirano, taktički disciplinirano, kolektivnog duha, a onda kroz takav pristup omogućiti iskorak individualnih talenata prve klase kao što su Lamine Yamal, Dani Olmo, Rodri, Williams i drugi, pa odličnih igrača kao Oyarzabal, Cucurella, Laporte i ostali. De la Fuente je svoj pristup potvrdio dosljednošću, vjerujući u golmana iz njegova Bilbaa, Unaija Simóna, unatoč kritikama javnosti, vjerujući svom instinktu i taktičkom prioritetu pa je na klupu u najvažnijim utakmicama ostavio fantastičnog, ali nespremnog Pedrija, a u vatru gurnuo Ruiza, vjerujući da je Merino, unatoč mizeriji od 28 minuta igre od siječnja, igrač koji može biti od velike koristi...

Luis de la Fuente je odraz onoga što Španjolsku kao nogometnu naciju drži drugačijom od ostalih. Uz temeljne stvari kao što su organizacija igre, kolektivni duh igrača, fizička spremnost, treba težiti igranju nogometa, a ne agresivnosti i "ratničkom duhu" kao što neki drugi forsiraju. Ako je Premiership liga brutalnih fizičkih kriterija, u kojima samo najspremniji izdrže njezine ritmove, onda je Primera manje okrenuta fizičkim prioritetima, ali dovoljno je zahtjevna, uz bitnu razliku tehničke superiornosti.

Pitanje identiteta

Protiv Francuske je Španjolska sjajno trčala, pogotovo bez lopte, čime je pokrivala cijeli teren i onda tehničkom igrom blokirala "ironmene" Didiera Deschampsa. Jednom kada su napadači odsječeni od momčadi, oni su postali statisti, koji se ne vraćaju u defenzivu, pa su Španjolci kombinatorikom lako stvarali razliku, držali loptu i tjerali ostatak Tricolora da se umaraju trčeći za njima.

Mnogi bi željeli tako igrati nogomet, ali im ne dođe tako prirodno ili tako lako (kako izgleda) kao Španjolcima. Jer njima je to igra koju uče od malih nogu i ne odstupaju od svog identiteta. Kako je kazao legendarni Cruyff, koji je u Barceloni podizao takav nogomet, "kad mi imamo loptu suparnik nam ne može postići gol, a mi ćemo dati".

I kako je dometnuo jedan analitičar, de la Fuente nije pozvao niti jednog igrača Reala. Nije htio glamur? Nije presudno jer se njegovoj ideologiji svi povinu s guštom u reprezentaciji. Problem je da u Realu ne igraju španeri koji znaju, hoće i žele. U Realu igraju "ironmeni", kao Tchouameni, Camavinga, Valverde ili Mbappé. Svi oni su silno moćni, ali njihov nogomet u sudaru s izvornim španjolskim očito ne dolazi do izražaja...