Kako se približava startni ispit Vatrenih protiv Engleske na ovom mundijalu, tako neumitno rastu nade, pa i uvjerenje u sposobnost novog podviga naše nogometne reprezentacije, ovog puta na američkom kontinentu, na najvećoj nogometnoj, pardon, uopće sportskoj, pa i društvenoj sceni. Ta kolektivna obuzetost Vatrenima ima svoju podlogu, hrvatska reprezentacija stekla je, temeljem osvajanja triju medalja – srebrne u Rusiji 2018., te dviju brončanih u Francuskoj 1998. i posebno ove posljednje u Kataru 2022. - reputaciju nogometne velesile.
Naša realnost je, u najmanju ruku, prolaz iz grupnog nadmetanja u drugu rundu, u nokaut-natjecanje, kada se stiže u fazu neizvjesnosti. No, u dva navrata, na završnim turnirima mundijala u Japanu, potom i u Njemačkoj, naša je reprezentacija u odnosu na rivale u skupini (Meksiko, Italija i Ekvador 2002., odnosno Brazil, Japan i Australija 2006.), po svim papirnatim predviđanjima bila predodređena za daljnji plasman. Međutim, Vatreni su posrnuli, doživjeli neuspjeh. Zato polako…
Kao akreditirani novinar, najprije Slobodne Dalmacije, zatim Sportskih novosti i posljednji put Jutarnjeg lista, svjedočio sam nastupima državnih reprezentacija na šest svjetskih i deset europskih prvenstava, tako sam naučio bitnu lekciju o suzdržanosti u prognozama. Najveće razočaranje, doslovno bolno, doživio sam prije 20 godina u Njemačkoj, kada je naša javnost, na temelju superiornih igara i rezultata u kvalifikacijama (sedam pobjeda i tri neodlučena rezultata), s neskrivenim optimizmom ispratila Vatrene na završni turnir…
Uoči premijere protiv Brazila u Berlinu, nas dvadesetak akreditiranih novinara pozvani smo pred kamere HTV-a prognozirati rasplet naše grupe, usudio sam se biti rezerviran:
- Brazil je veliki favorit, svjetski su prvaci iz 2002. Nadam se našoj dobroj igri, uz dostojan otpor Brazilcima, ali ne bi me pogodio ni minimalni poraz. Jer, za nas mundijal počinje od druge utakmice protiv Japana, pa treće protiv Australije.
Doživio sam pravu blamažu, optužen sam za defetizam, bilo je čak prijedloga da mi se oduzme akreditacija. Naša je reprezentacija izgubila 0:1, golom Kake, ali je ostavila solidan dojam. Toliko da je tadašnji izbornik Zlatko Kranjčar, dan kasnije na povratku u kamp u Bad Brückenau, novinarima samodopadno najavio:
- Mi ćemo se ovdje u Berlin vratiti, još jednom.
A po rasporedu, zamislite samo, to je bilo moguće jedino u finalu. Nešto kasnije i kapetan Niko Kovač, rođen u Berlinu, potvrdio je takvu vjeru izbornika, rekao je i on, objavljen je naslov u novinama: "Opet ćemo igrati u Berlinu".
Pokazalo se: snovi su jedno, realnost drugo. Vatreni su protiv Japana odigrali 0:0 (Darijo Srna nije realizirao kazneni udarac), dok je protiv Australije u jednoj kaotičnoj utakmici bilo 2:2, eliminirani smo… Usput, na te dvije utakmice Luka Modrić je ubilježio prve svoje nastupe na svjetskoj sceni (dobio je završnih 11, odnosno tri minute). Vratili smo se doma pokunjeni, Kranjčar je smijenjen…
Ali, da ne bi bilo zabune, čvrsto vjerujem u sposobnost Dalićevih izabranika za prolaz u drugi krug prvenstva, jedino plediram za suzdržanost u prognozama, barem u odnosu na dvoboj s Englezima…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....