Hrvatska ima poseban identitet igre, a uvijek mora igrati na svoj ‘forte‘. Pokazalo se da se može...

U nedjelju će se zaključiti 23. svjetsko prvenstvo. U finalu igraju Španjolska i Argentina, dvije velike zemlje nogometa i inoga, koje gaje sličnu verziju igre, ali različitih identiteta.

Španjolska je već dugo sinonim za tehničke pristupe igri kao prioritet, a u kojem je fizička komponenta doživljena kao temelj na kojem se taj tehnički dio može pokazati. Argentina je miks istih komponenti, ali sukladno temperamentu južnoameričkog podneblja, nerijetko fizička komponenta (odnosno agresivnost) prevlada u dojmu njihove igre. Protiv Francuske je Španjolska pokazala što znači "igrati nogomet", u odnosu na "juriti igru" suparnika. Argentina je protiv Engleza djelovala prazno kad su agresiju pretpostavili igri. Kad su uz pomoć Tuchelovog povlačenja dobili više prostora za promišljanje, Argentinci su počeli igrati nogomet. Činili su to tako dobro da su u završnici utakmice totalno razbili identitetom izobličenu englesku selekciju.

Na ovom SP-u, ako se može nešto više govoriti o nogometnim postulatima, dobili smo prilično jasan uzorak da u temelju momčadi trebaju biti fizički spremne (izdržljive) kako bi onda bile fokusirane na nadigravanje. Tko to bolje radi od drugih, u više-manje sličnim fizičkim odnosima, taj ide dalje. Ono što je ključno, ne možete sebi samo narediti "igrat ćemo ovako ili onako". Identitet igre je ono što se procesuira kroz vrijeme i afirmira godinama. Kao što rade Španjolci i Argentinci na primjer, iako i oni imaju logiku generacijskih poklapanja (kvaliteta) kako bi se ostvarile željene ambicije.

Hrvatska je neusporedivo manje baze, a unatoč tomu reprezentacija je stekla moć da se s velikima na SP-u bori za svoje ambicije. Tri medalje unutar 28 godina dovoljan su uzorak da govorimo o identitetu igre koji čini Hrvatsku posebnom.

Reprezentacija nam je (naj)uspješnija kada tipuje na svoje tehničke vrijednosti i naglašeni smisao za igru, a da se poklopi generacija koja ima i solidne fizičke temelje. Njih je jednostavnije osigurati u odnosu na raspoloživost prirodnih talenata za igru. U tom smislu Hrvatska je imala, barem dosad, najmanje deficita, pa bi na tragu tehničkog dijela igre trebalo nastaviti kao prioritetom Vatrenog identiteta. Ono što se može i mora učiniti to je da fizički naši igrači mogu parirati suparnicima, pa i u kontekstu branjenja svog gola u prekidima. To je stvar strasti, fizikalija i fokusa, a ne tehničke vrijednosti igrača.

Protiv Portugala, u prvom dijelu smo vidjeli izostanak tih "temelja", a u nastavku smo prepoznali snagu naše tehničke postavke. Zato treba igrati na igru, nadarenost naših igrača, jer je to forte reprezentacije, ali i odraditi onaj "lakši" zadatak, fizički ih držati na nužnim razinama da to mogu i pokazati. Nastup Hrvatske na ovom SP-u je pokazao da se može, i te kako se može...