Neka slobodno stručnjaci iz cijelog svijeta nastave s podcjenjivanjem hrvatske nogometne reprezentacije, ona im je ionako navikla odgovarati na travnjaku. Rezultati koje Hrvatska postiže u posljednjih više od tri desetljeća na razini su svjetskih nogometnih velesila.
Na Mundijal u Americi stiže reprezentacija u čijoj su eri, od premijernog nastupa na SP-u 1998. u Francuskoj, samo dvije reprezentacije igrale više polufinala najvećeg turnira od nje. Francuska i Njemačka četiri puta su bile među četiri, Hrvatska, kao i Brazil i Nizozemska, triput. Vatreni su broncu uzeli 1998. i 2022., a 2018. srebro. Više svjetskih medalja u tom razdoblju imaju tek, jasno, Francuzi i Nijemci.
Što Hrvatska predstavlja u svijetu nogometa reći će nam i pogled na broj plasmana na dva najveća natjecanja europskih reprezentacija u vatrenoj eri. Nadolazeći Mundijal bit će osmo SP, a odigrano je i osam Eura otkad su priliku na tim turnirima dobili igrati osamostaljeni Hrvati. Na sve finalne turnire plasirale su se samo Francuska, Njemačka i Španjolska, dok su jedan propustili Engleska i Portugal. Hrvatska je šesta s 14 velikih turnira. S tim da je većina društva iznad nje imala i malu pomoć. Vjerojatno bi se Francuzi, Nijemci, Englezi i Portugalci plasirali na natjecanja na koja su stigli kao domaćini istih, no činjenica je da nisu morali, već su na njih došli automatski.
Osvrnemo li se malo prema prošlosti, možemo ustvrditi da je 87,5 posto izborenih velikih turnira Hrvatske puno veći nego što je bio kad su Hrvati igrali u dresu nekadašnje države. Bilo je, istina, tada i teže, jer je i na EP i SP išlo manje reprezentacija, no u pravilu onim najvećima to nije smetalo da stignu u odabrano društvo. Ograničit ćemo se ovom prigodom samo na mundijale, jer su nekad na završnicu Eura išle tek četiri reprezentacije, potom i njih osam, a Hrvatska je krenula kad se ta brojka digla na 16.
Jugoslavija je na SP-u bila osam puta, dok je šest puta zapela u kvalifikacijama. Pogledamo li nešto modernija vremena, od posljednjih osam SP-ova tijekom svojeg djelovanja, izborila je tek njih četiri. U polufinalu je, ukupno, igrala dvaput. Na prvom izdanju 1930. te 1962. u Čileu, kad je Zlatnu kopačku turnira osvojio Hrvat, Dražan Jerković.
Kad dođu na ogradu i pogledaju u dvorišta naroda s kojima su do 1991. dijelili državu, Vatrenima će vrlo brzo postati jasno koliko su daleko nogometno otišli ispred svih u ta tri i pol desetljeća. Hrvatska je sama napravila nemjerljivo više nego zajedno s bivšim jugoslavenskim članicama, kao i od njih samih nakon što se ta država raspala.
Možda će vas u zabludu dovesti pogled na rostere reprezentacije bivše Jugoslavije na velikim natjecanjima ili na njezine klupske nogometne prvake, no Hrvatska je nakon osamostaljenja pokazala kolika je vrijednost njezinih nogometaša. Na osam SP-ova na kojima je Jugoslavija sudjelovala od 1930. do 1990., Hrvati nikad nisu bili prevladavajuća nacija u momčadi. Od 62 prvenstva te države, koja je od prvog prvenstva 1923. do posljednjeg zajedničkog završenog 1991. mijenjala svoje formate, hrvatski klubovi osvojili su ih nešto više od trećine, 21. No kad je svatko otišao na svoju stranu, Hrvatska je pokazala moć.
Na velikim natjecanjima sve ostale ex-YU države bile su zajedno 14 puta, dakle koliko i Hrvatska sama. Nije ni u tom razdoblju od starta 90-ih godina prošlog stoljeća sve bilo jednostavno. Hrvatska, Slovenija i Sjeverna Makedonija prvi put su dobile šansu u kvalifikacijama za Euro 1996., a Bosna i Hercegovina za SP 1998. Tada se uključila i Srbija, no pod nazivom SR Jugoslavija zajedno s Crnogorcima, kasnije kao Srbija i Crna Gora. Crnogorci su u samostalnu nogometnu borbu krenuli u kvalifikacijama za SP 2010., a potom se uključilo i Kosovo, od borbe za SP 2018.
Srbi i Crnogorci zajedno su bili na tri velika natjecanja, dva SP-a i jednom EP-u. Dvaput su prošli skupinu i odmah ispali, 1998. te 2000. godine. Srbija je potom sama izborila još četiri najveće smotre i nijednom nije prošla grupu, na 12 utakmica uspjela je ostvariti ukupno dvije pobjede. Samostalna Crna Gora nije otišla nigdje, ali zato Slovenija čak četiri puta jest. Dva svjetska i dva europska prvenstva odradili su dečki iz Dežele, što je krasan uspjeh za tako malu državu. Odigrali su 13 utakmica Slovenci na EP-u i SP-u, svladali samo Alžir 2010., a najdalje otišli na Euru prije dvije godine kad su u osminu finala ušli s tri remija pa nesretno ispali na jedanaesterce od Portugala.
Bosna i Hercegovina jedina se iz bivše države pridružila Hrvatskoj na SP-u ‘26, a svoj je jedini nastup dosad imala 2014. U Brazilu su Zmajevi pobijedili Iran, no u nokaut-fazu nisu otišli. Strašan pothvat izvela je i Sjeverna Makedonija prošavši kvalifikacije za Euro odigran 2021., a na njemu je kapitulirala u sva tri dvoboja.
Srbija (tri s Crnom Gorom) sedam, Slovenija četiri, BiH dva, Sj. Makedonija jedan plasman. Hrvatska 14, ostatak Juge - 14. Što se pobjeda na tim turnirima tiče, Vatreni su ih, računajući i prolaze na jedanaesterce, ostvarili 26 u 55 odigranih dvoboja, ostatak društva zajedno je na 42 utakmice upisao sedam trijumfa.Ne pada nam na pamet se naslađivati, jer joj ostale reprezentacije posljednje bivše države čiji je Hrvatska bila dio, što rezultati zorno pokazuju, ionako nisu konkurencija, ali nek‘ se zna tko je gazda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....