U nekom tipičnom trendovskom pravcu javno se afirmirala teza kako će obrana biti nova snaga Hrvatske za Svjetsko prvenstvo. Tumačilo se kako je do sada uspješnost vatrene vrste prije svega bila temeljena na sjajnom veznom redu. Kako su u međuvremenu prorijeđeni senatori tog dijela momčadi, a oni koji su ostali ušli su u „starije“ godine, očito se smatralo kako je više stoperskih imena zalog očvršćivanju defenzivne vrijednosti reprezentacije. Jesu li to bile vjerodostojne prognoze s obzirom na aktualnu situaciju, u kojoj prevladavaju dojmovi o ranjivosti hrvatske obrane na Svjetskom prvenstvu?

Treneri u pravilu promiču tezu kako napadači donose pobjede, ali obrana osigurava naslove. U tom kontekstu oni će vam iznova tumačiti kako obrana počinje od napadača, odnosno da cijela momčad mora braniti i napadati.

Hrvatska je u dvije utakmice na aktualnom SP-u primila četiri pogotka protiv Engleza, a svoju je mrežu sačuvala protiv Paname. U oba slučaja naš je defenzivni dio momčadi bio pod velikim pritiskom suparničkih napadača te je, prioritetno zahvaljujući bravurama Dominika Livakovića, hrvatska vrsta „ostala“ na četiri gola s Englezima, odnosno na nuli s Panamom. Zašto je Dalićeva momčad, umjesto da ima tzv. „beton“ obrambeni štih, pokazala toliko ranjivosti, i to ne samo u ove dvije utakmice, nije lako odgovoriti jednim problemom. Stvari su ipak kompleksnije...

Brojne ozljede

Prije svega, reprezentacija je imala veliki peh da se jednom od njezinih nositelja, Jošku Gvardiolu, dogodila teška ozljeda. Protiv Chelseaja je slomio potkoljenicu i praktično je od siječnja do samog finiša klupske sezone bio u oporavku. Četiri i pol mjeseca trebalo je da Gvardiol zaigra (propustio 27 klupskih i 2 reprezentativne utakmice) i to se dogodilo 13. svibnja protiv Crystal Palacea. Uz tih 58 minuta odigrao je i 12 minuta s Aston Villom. Dalić mu je protiv Belgije pružio 58, a protiv Slovenije 90 minuta. Unutar oko mjesec dana od povratka igri, Gvardiol je odradio 90 minuta s Engleskom te 45 s Panamom. Točno je da se Gvardiol brže nego neki drugi oporavio od teške ozljede, ali je sasvim logično da nakon mjesec dana punog pogona nije (i ne može biti) u optimalnom natjecateljskom tonusu. U dijelu sezone probleme su imali i Stanišić (propustio 13 utakmica) te Šutalo (propustio 11 utakmica), no većinom su kontinuiteti svih raspoloživih braniča bili pozitivni.

Nije bilo pozitivno nešto drugo, izvan okvira „obrambenih“, a to su ozljede i pauze ključnih veznih igrača kao što su Modrić i Kovačić. Dva veznjaka dio su defenzivnog bloka, i ukoliko oni nisu u optimalnom fizičkom stanju, teže mogu doprinijeti kompaktnosti obrambene faze. Poglavito je tako ako se mijenja sustav igre...

No, postoji još jedan, mnogima možda nezamijećen trend, a kao utjecajni faktor (ne)učinkovitosti obrambenog reda. Zlatko Dalić je, naime, kontinuirano mijenjao izbor igrača za posljednju liniju. Uzeli smo kao uzorak natjecateljski dio sezone, od rujna, kada su igrane kvalifikacije, te potom dva prijateljska ogleda na mini-turneji u SAD-u, dvije pripremne utakmice pred odlazak na SP te dvije utakmice u grupi. Ukupno je to 12 utakmica, u kojima je reprezentacija primila 14 pogodaka. U kvalifikacijama za SP 3 gola u 6 utakmica (Farski Otoci i Crna Gora po 2, Češka i Gibraltar), u SAD-u 4 u 2 prijateljske utakmice (Kolumbija, Brazil), u dvije pripremne (Belgija, Slovenija) pred SP 3 gola te sada na SP-u (Engleska, Panama) 4 u 2 utakmice. Treba, naravno, razlikovati primitke golova u kontekstu natjecateljske ili pripremne utakmice, ali i u kriteriju jačine suparnika. Ukupno gledano jasno se nazire kako hrvatska obrambena igra nije na željenoj razini učinkovitosti te, uz niz tehničkih pogrešaka i faze dekoncentracije, ona na ovom turniru iskazuje manjak kompaktnosti.

Pregledom izbora igrača, ali i sustava igre, u spomenutim utakmicama došli smo do zanimljivih podataka. Dalić je sedam puta odabrao format s 4 braniča, a pet puta liniju s 3 braniča. Pritom su zabilježene dvije pobjede (Farski Otoci, ali nakon promjene u poluvremenu s 3 na 4 braniča, te s Kolumbijom) i tri poraza (pripremne s Belgijom, Brazilom te protiv Engleske na SP-u).

U svim izborima s tri braniča Dalić je uvrstio Vuškovića, ali je ponovio istu liniju samo s Belgijom i Engleskom (Šutalo, Vušković, Gvardiol). Pritom Vuškovića ni jednom nije koristio u 7 utakmica s linijom 4. No činjenica koja upada u oči, a koja može ukazati na dobar dio razloga izostanka kompaktnosti posljednje linije, jest kako se u utakmicama od rujna do danas NIJE povezalo dvije utakmice s istim akterima. Uz navedenu višu silu, izostanka ozlijeđenih (Gvardiol, Stanišić), mijene aktera bile su pretežno izbor trenera i njegovih taktičkih potreba.

U 12 utakmica tako su u posljednjoj liniji igrali Stanišić, Jakić, Marco Pašalić, Šutalo, Erlić, Pongračić, Ćaleta-Car, Vušković, Gvardiol, Sosa i Bradarić. Čak 11 igrača unutar 12 utakmica, dva sustava, većinom različiti akteri, što odaje uvjerljiv dojam o manjku kontinuiteta unutar jedne linije, a što je ključan faktor (pored kvalitete) za obrambenu učinkovitost.