Zanimljive teze možemo čitati u ovom reprezentativnom okviru sezone...
"Nije to onaj Brazil, problematična je Engleska bez Kanea, Kolumbija je još zelena za mundijalski iskorak, Gana je mijenjala izbornika, Italija je bivši velikan zarobljen u povijesti" i slične analize prate nastupe većih i manje velikih selekcija, nasuprot euforičnim (zasluženim) ozračjima u BiH, Turskoj, Češkoj, Švedskoj, gdje se slave najvažniji odjeci, oni rezultatski koji vode na Mundijal.
U toj reprezentativnoj priči ranog proljeća, Hrvatska je odigrala dvije izazovne utakmice, s dva suparnika različitih povijesti i aktualnog rejtinga, u njima više domaćinskom okružju, te je uz 2:1 s Kolumbijom i 1:3 s Brazilom ostvarila solidan dojam u kontekstu očekivanih potencijala za SP.
Američka pretpremijera Vatrenih može zadovoljiti uvijek vrlo zahtjevno hrvatsko okruženje, gdje se najvažnije utakmice i igra tretiraju pod utjecajem rezultata. Pritom ne čudi da su recenzije nakon Kolumbije bile povišene razine zadovoljstva, a da je, primjerice, "novi" sustav s tri braniča dobio niz pohvalnih nota. Kad se pobijedi, sve izgleda pobjednički u nas, čak i iste pogreške koje se dogode u 2:1, a onda ponove u 1:3. Onda se, naravno, kroz minuse rezultata vraća priča o limitima, dvojbenim rješenjima i slično…
Hrvatska je bila solidna protiv Kolumbije, Hrvatska je bila solidna i protiv Brazila. Razlika u te dvije solidnosti jest da je Brazil jača momčad od Kolumbijaca, pa su slične propuste vatrene formacije u 3-4-2-1 konkretnije kažnjavali golovima (i stvaranjem prilika). No, to događanje nije stvar slučajnosti ili nekih velikih pogrešaka izbornika i igrača. U nogometu postoje razlike u kvaliteti, danas najviše diktirane motoričkim potencijalima momčadi, pa kad se jedna bogatija brzinom namijeni na drugu, koja je u tom segmentu ograničenog dometa, onda se dogodi to što smo vidjeli s Brazilom. Njihovi su igrači brži na lopti, hitriji su u prodoru i puno lakše stvaraju slobodne prostore u koje se ti brzanci ubacuju. Gledajući, recimo, dinamiku igre u nastavku s Brazilom, Hrvatska bi lakše kompenzirala te razlike da je u postavi imala spremne Joška Gvardiola (obrana) i Matea Kovačića (sredina). Oni su hitronogi igrači i k tome tehnički kvalitetni, te kao takvi dodatno snaže učinke suigrača.
Kao što smo mogli očekivati temeljem tih stanja motoričkih resursa, Kolumbija i Brazil (više) ukazali su nam što će biti ključno popraviti za nastup na svjetskoj smotri, odnosno na čemu možemo biti još bolji od pozitivnih naznaka viđenih na mini-turneji. Sasvim je jasno da Hrvatska ne može izmisliti brze igrače, ali uz povratak spomenutog tandema iz Manchester Cityja, te uz rješavanje taktičkih pogrešaka u načinu kompenziranja tih manjkova (fokus i kompaktnost), Vatreni na Mundijalu mogu ostvariti dobar doseg. Druga je stvar što se u nas smatra realnošću "dobrog dosega", a u pravilu ide u pravcu euforičnih očekivanja, temeljenih i na dometu prošla dva Mundijala. No, kako nas uči i žalosna zbilja velike nogometne nacije kao Italija, što je bilo - bilo je, važno je ono što je sad.
Hrvatska nema moćnu škvadru kao u Rusiji, nema ni dobar natjecateljski momentum kao u Kataru, ali ova reprezentacija je u ove dvije utakmice pokazala da na Mundijalu može biti konkurentna. Ukupan dojam je čak i bolji od očekivanja jer, sukladno izostancima dva važna aktera iz Cityja, određenoj suzdržanosti Modrića (mudro je doziran jer nema što dokazivati, nego se samo mora čim svježiji dovući do Mundijala), te nastupima više igrača koji tek prerastaju u reprezentativnu vrijednost vatrene razine (Vušković, P. Sučić, Baturina, Marco Pašalić, Matanović, Musa…), Hrvatska je djelovala ravnopravno, uz faze dominantnije i faze logično (suparnička brzinska svojstva) inferiornije igre protiv snažnih južnoameričkih reprezentacija. U dvije utakmice su više-manje svi kandidati pružili očekivane razine igre, a pored odličnog Livakovića te solidnog doprinosa na boku veterana Perišića, razinu solidnosti pružili su i Stanišić, Pongračić, Erlić, Moro, Vlašić, Mario Pašalić i drugi. Kad su očekivanja realna, onda Hrvatska dobiva ukupno pozitivan okvir nastupa jer je proširen krug kandidata za igru (a ne statiranje na turniru), a potvrdilo se da Dalić ima potencijale i za plan A (4-2-3-1, 4-3-3) i plan B (inačice s tri braniča). Šteta je, ponovit ćemo još jednom, da taj B plan nije uigravan i prije, kroz ipak lakše kvalifikacijske utakmice, jer bi se onda vjerojatno i jednostavnije rješavale neke propusnosti, karakteristične za prve faze primjene taktičkih novotarija…
Objektivnijoj analizi učinaka u Orlandu, dakako, treba dodati okvir onih propusta koji se mogu i moraju rješavati, a da bi onda Vatreni na Mundijalu bili učinkovitiji. Najveći problem koji smo detektirali u dvije utakmice jest povratna tranzicija. Kolumbija to nije kaznila, Brazil jest. Praktično su dva pogotka postigli iz kontranapada, uz još propuštenih prilika. Braniti se u kontri stvar je fokusa i posljedičnog nužnog pozicioniranja da se blokira forte brzog suparnika.
Prvi gol je ogledni primjer što znači taktička nesmotrenost i krivo pozicioniranje. Na korner Vatrenih uslijedila je predvidljiva (koliko odlična) duga lopta za Viniciusa, i to u posve nelogičnoj postavci da najbržeg igrača pokušavaju zaustaviti nedovoljno hitri Petar Sučić i u dupliranju (krivo postavljeni) Stanišić. To je čista pogreška u taktičkom i pozicijskom postavljanju.
Drugi propust je akcija za jedanaesterac. Realno gledano, to nije prekršaj za najstrožu kaznu, pitanje jest je li uopće prekršaj, ali središnjem dijelu obrane (Šutalo, Vušković, Ćaleta-Car) dogodilo se u više navrata da su im suparnici lako kroz centralni dio obrane ulazili u šanse. Bilo je tako kod šansi neutraliziranih od Livakovića, bilo je tako kod kaznenog udarca, a bilo je tako i kod trećeg pogotka iz kontre.
Hrvatska nema (brzinski, prije svega) dovoljnu kvalitetu da jake selekcije visoko napadne i raširi svoje linije. Pogotovo ako se ponavljaju pogreške u pozicioniranju, preuzimanju i dekoncentraciji. Dobra je stvar u tom problemu da se takvi propusti mogu riješiti kroz trening i pravilno usmjeravanje igrača. Nije dobro govoriti "napast ćemo Brazil" ili bilo koju jaču selekciju, kad nas one s bržim igračima redovno dovode u bezizlazne situacije i jedva čekaju da se Vatreni otvaraju i šire linije, ostavljajući njima željene prazne prostore.
Hrvatska mora biti kompaktna (kao dobar dio igre s Kolumbijom, i na faze s Brazilom), fokusirana, plitke formacije, igrala s četiri ili tri braniča. I to u oba pravca. Dalić je mogao sa suradnicima vidjeti gdje "pušta" i na tome treba raditi do Mundijala. Bit će to jednostavnije u pozitivnom ozračju koje su Vatreni ostvarili na ovoj zahtjevnoj i solidno uspješnoj mini-turneji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....