Francuzi i Englezi napravili su grdnu pogrešku i ostali bez snova. Preporuku može izvući i Hrvatska

Uoči polufinalnih utakmica svijet Francuske i Engleske živio je u svojim najdražim nogometnim realnostima. Vladalo je kod njih uvjerenje da snaga njihovih zvijezda predstavlja garanciju da će se naći u finalu SP-a.

Bude li ikakvog problema u igri, tu su Mbappé, Dembélé, Olise, Doué da ih riješe, odnosno Kane, Bellingham, koji su i ovako postigli gotovo sve engleske pogotke na ovom prvenstvu. Španjolska je, kao i Argentina, imala svoje jasne ciljeve u uobičajenom emotivnom paketu. Onaj iberijski je nudio samopouzdanje momčadi koja nije izgubila (do tada) 36 utakmica, uključujući Euro 2024. Tamo su Španjolci dominirali u najtežoj konkurenciji velikog turnira, činili su to uobičajenim temeljnim stilom nogometa, a koji podrazumijeva kvalitetnu tehničku prezentaciju uz nužne fizičke doprinose da bi one došle do izražaja.

Imali su Španjolci dosta problema u ovoj godini, niz ozljeda ključnih igrača, ali o tome nisu puno pričali, a niti kukali. Luis de la Fuente pozvao je sve rekonvalescente na SP, uz kritike tamošnje javnosti, uvjeren da će rasti u formi kroz turnir. Presudan faktor u tom rastu bila je snaga momčadi...

Argentina je, naravno, bila drugačijeg emotivnog pristupa, ali sličnih postavki. U zemlji koja je do 19. stoljeća čekala neovisnost upravo od Španjolske, mentalitet je uzavrelih strasti. Kad je u pitanju nogomet, za razliku od odveć zaigranih Brazilaca, Argentinci su razvili tradiciju prepoznatljivog miksa tehničke igre i fizičke moći. Oni su zato i uspješniji u novije doba te ih rado Europljani dovode u svoje klubove. Uz tehničke vrijednosti, Argentinci donose borbeni duh, agresivnost, ali i taktički veću odgovornost od drugih južnoameričkih stvarnosti.

Španjollska je momčadskim pristupom nadigrala Francusku

DAVID RAMOS Getty Images Via Afp

Izuzmemo li auru Lionela Messija, kojeg se, doduše, prije SP-a većinski tretiralo isluženim veteranom koji će nastupiti zbog "marketinga", u Argentini, kao uostalom i u Španjolskoj, ima niz odličnih igrača, ali malo njih se može tretirati nekom verzijom "klase". Recimo, onakve kakve eter pumpa kao u slučaju Bellinghama, Tchouaménija i sličnih, vrlo, vrlo skupih igrača.

Zašto je onda Španjolska satrala supermoćnu (fizički) Francusku? Ili zašto je Argentina slomila onu Englesku koja je nagovještavala da je spremna u trećem polufinalu nakon titule 1966. izboriti pobjedu i napokon finalnu utakmicu?

Najvažniji faktor tih epiloga je kolektiv, što se izrazito bistro vidjelo u utakmici Španjolske i Francuske. Do tog polufinala opće je uvjerenje bilo da su Francuzi jači te, posljedično, favoriti za finale. Tricolori su imali zaista fantastičan kvartet u ofenzivi, brze i prodorne Mbappéa, Dembéléa, Olisea i Douéa (ili Barcolu), uz slično fizički moćne vezne i obrambene igrače.

Deschamps je prioritet usmjerio prema toj fizičkoj nadmoći, računajući, valjda, da će, ako nešto zapne, Mbappé ili neki drugi individualno (pre)moćan igrač riješiti te probleme. De la Fuente je, kao i obično, bio jasnih ideja i uvjerenja. Njegov nogomet je prevlast tehničke kvalitete, koju se nadopunjuje solidnom trkom, a deficite brzine ili moći u odnosu na suparnika kompenzira momčadskim pristupom. U tom pristupu svakome je jasno što mu je činiti, kako se kretati, kako pokrivati prostor i uvijek se nuditi kao rješenje onom koji ima loptu.

Argentinci slave veliki preokret protiv Engleza

SHAUN BOTTERILL Getty Images Via Afp

Da biste u tome bili uspješni, presudno je da momčad zajednički i skladno trči, odnosno da igra bez lopte bude jednako kvalitetna kao i kad se ima loptu u nogama. Taj pristup je "ubio" svaku šansu da se Francuska izvuče iz mreže španjolskih španera, bez obzira na to što je imala igrače koji mogu pobjeći i Usainu Boltu.

Argentina je u prvom dijelu igrala kolektivno, kao što je njezin standardan pristup, ali je to činila loše jer je ratničkoj komponenti dala prednost pred tehničkim vrijednostima. Kad je u nastavku smanjila intenzitet tog ratničkog pristupa, a usmjerila se u korist tehničkog pristupa, tada je načela Englesku. Uz najvišu razinu momčadskog pristupa, Argentinci nisu dali Englezima izaći iz šesnaesterca i bilo je samo pitanje vremena kada će oni pokleknuti. Oni od kojih su navijači očekivali da će "izvući" stvar, Kane, Bellingham, nisu mogli ništa, pogotovo što su se pretvorili u (loše) obrambene igrače.

Englezi nisu "dočekali" svoju najveću zvijezdu

ODD ANDERSEN Afp

Finale SP-a nije afirmiralo, nego je samo potvrdilo na najvišoj razini staru nogometnu istinu. Nema igrača koji je jači od kolektiva, ali ima puno kolektiva koji su jači od najjačih igrača. Mudri treneri su to shvatili od davnina, ili kako se nekoć govorilo, "igrati kako Bog zapovijeda". Uza sve utjecaje modernog življenja, digitalni presing i brzine svakodnevice, nogomet je uvijek najjači kada djeluje momčadski. I nakon čega izbaci na površinu pojedince koji su u kolektivnoj igri dali svoje "posebne doprinose".

Za hrvatske reprezentativne interese ta je potvrda sa SP-a najbolja preporuka bliže i dalje perspektive. Samo momčad može kompenzirati deficite (tipa brzine ili fizičke inferiornosti) i samo momčadski pristup može iznjedriti individualne vrijednosti više razine. Upravo je u SAD-u i Kanadi bilo vidljivo kako Vatreni mogu djelovati i protiv "crnih mačaka" (Portugala) vrlo uvjerljivo tehnički, kada su kolektivnim pristupom umanjili snagu suparničke bogatije motoričke predispozicije.