Od sna do najveće sportske priče: Srbija se davno oprostila, a Kosovo je sad korak do SP-a!

Realno, Kosovo nikada nije imalo luksuz biti samo nogometna reprezentacija. Dok su drugi gradili sustave, lige i generacije, Kosovo je – gotovo doslovno – gradilo pravo na postojanje. Na karti, pa tek onda na travnjaku. Zato ova priča, koliko god zvučala kao sportska bajka, u sebi nosi nešto nemirnije, slojevitije, politički nabijenije od klasičnih nogometnih uspona.

I zato činjenica da je Kosovo danas na 90 minuta od plasmana na Mundijal nije samo uspjeh, već u neku ruku i anomalija, koja tjera na preispitivanje ustaljenih nogometnih zakonitosti. Država koja je neovisnost proglasila 2008., a tek 2016. dobila pristup FIFA-i i UEFA-i, u manje od deset godina došla je do utakmice koja mijenja sve. U početku su bili statistička pogreška: jedan bod u deset utakmica, devet poraza, gol-razlika koja je više podsjećala na rukomet nego na nogomet. Danas su – realna prijetnja. Ili, preciznije, za (pogotovo) neke i - problem. Jer Kosovo nije samo momčad. Kosovo je koncept. Reprezentacija sastavljena od igrača koji su odrasli u Njemačkoj, Švicarskoj, Skandinaviji, pa i na Balkanu – između identiteta, između jezika, između zastava. U tom smislu, njihova svlačionica više nalikuje političkom kompromisu nego sportskom projektu. I upravo zato funkcionira.

Dijaspora, koja je godinama bila slabost, pretvorila se u najveću snagu. Ne zato što donosi veću kvalitetu, nego zato što donosi iskustvo sustava koje Kosovo nikada nije imalo. I tu dolazimo do ključne točke: Kosovo nije razvijalo igrače, ono ih je – u određenom smislu – uvozilo natrag. U nogometu, takve su stvari uvijek kontroverzne. Ali nogomet ne poznaje moralne kategorije, samo rezultate. A rezultat kaže da je Kosovo u Bratislavi srušilo Slovačku 4:3 i izborilo finale doigravanja protiv Turske. Utakmica koja će, bez pretjerivanja, definirati jednu generaciju – i možda jednu naciju.

Nijemac Franco Foda kao izbornik je napravio sjajan posao na klupi, prvo u kvalifikacijama, a onda i u polufinalu play-offa

JOE KLAMAR Afp

Postoje pobjede koje se pamte po trofejima. I postoje one koje se pamte po načinu. Ova protiv Slovačke spada u drugu kategoriju. U neku ruku, ne čudi da mnoge podsjeća na širu borbu koja traje od 2008., tim više što je izborena u zemlji koja Kosovo i dalje ne priznaje: dva puta u zaostatku, dva puta na rubu eliminacije – i oba puta povratak. Nije to bila taktički savršena utakmica, niti je Kosovo dominiralo. Bilo je trenutaka kada je djelovalo razbijeno, gotovo izgubljeno. Ali onda se dogodilo nešto što statistika ne može objasniti: odbijanje poraza. U tom trenutku Kosovo prestaje biti simpatična priča i postaje ozbiljan suparnik. Jer momčadi koje ne znaju izgubiti – čak i kada igraju loše – najopasnije su. Poznato, zar ne?

Finale protiv Turske igra se u Prištini, na stadionu Fadil Vokrri. Stadion koji prima tek četrnaest tisuća gledatelja, ali simbolizira nešto veće: povratak nogometa kući. Jer Kosovo dugo nije igralo “kod kuće” u pravom smislu te riječi. Sada hoće. I to u utakmici koja nosi težinu kakvu ova zemlja još nije osjetila. S druge strane stoji reprezentacija s iskustvom, infrastrukturom i tradicijom koju Kosovo nema. I tu dolazimo do još jednog paradoksa: sve je na strani Turske, osim možda jedne stvari – trenutka. A nogomet, koliko god ga pokušavali racionalizirati, često pripada onima koji znaju prepoznati trenutak.

– Da možemo, prodali bismo i 100.000 ulaznica – rekao je izbornik Franco Foda. Iza te rečenice ne stoji samo euforija, nego i kontinuitet: u skupini sa Švicarskom, Švedskom i Slovenijom izgubili su samo jednom i osigurali drugo mjesto, unatoč prognozama koje su ih gurale na dno.

Put do ovdje Kosovarima nikad nije bio linearan. Od prvih kvalifikacija 2016., kada su učili kako uopće igrati na toj razini, do danas, Kosovo je raslo tiho, ali uporno. U pozadini svega stajao je i sustavan rad na dijaspori – potraga za igračima koji će reprezentaciji dati ono što domaći nogomet još nije mogao. U tim počecima momčad se slagala (i) administrativno. Pravila su omogućila promjenu sportskog državljanstva, pa su pristizali igrači poput Valona Berishe, bivšeg norveškog reprezentativca, ili vratara Samira Ujkanija, koji je prethodno branio za Albaniju. Gradila se momčad, ali i identitet. I nije ga pronašlo unutar svojih granica, nego izvan njih. Na tom valu počeo je i rezultatski rast, Kosovo je postupno izlazilo iz anonimnosti i pretvaralo se u konkurentnu europsku selekciju.

Najbolji dokaz stigao je u posljednjem iskoraku. Strijelci u ključnoj pobjedi – Fisnik Asllani i Florent Muslija, obojica rođeni u Njemačkoj, zatim Kreshnik Hajrizi, formiran u Švicarskoj, te Veldin Hodža, rođen i nogometno odgojen u Hrvatskoj – gotovo simbolički sažimaju cijelu priču. Četiri pogotka, četiri različite putanje, jedna reprezentacija. Hodža je možda i najplastičniji primjer tog procesa: tek prošle godine promijenio je nogometno državljanstvo, a već sada sudjeluje u utakmicama koje definiraju povijest. Unatoč svemu, Kosovo je tek krajem 2024. prvi put ušlo među sto najboljih reprezentacija na ljestvici FIFA-e. Taj podatak najbolje ocrtava razmjere njihova uspona – i objašnjava zašto bi plasman na Svjetsko prvenstvo bio više od sportskog uspjeha.

Lako bi, dakle, bilo ovu priču pretvoriti u bajku. Najmlađa europska reprezentacija, dijaspora, borba za identitet, povijesna prilika… svi elementi su tu. Ali poštenije je reći nešto drugo: Kosovo nije ovdje slučajno. Ovo nije čudo. Ovo je proces. Neuredan, nelogičan, ponekad i kontroverzan – ali proces. Jer dok su drugi gradili akademije i strategije, Kosovo je gradilo mreže. Dok su drugi razvijali stil igre, Kosovo je razvijalo osjećaj pripadnosti. Kult. I na kraju, imamo i hrvatski primjer, možda je baš to najvažnije. Ako sruši Tursku, Kosovo će otići na SP i ući u skupinu s Australijom, Paragvajem i SAD-om. Ali važnije od toga – promijenit će vlastiti status. Ako izgube, ostat će dojam da su bili blizu. Opasno blizu. No bez obzira na ishod, jedno je već sada jasno: Kosovo više nije fusnota, ni projekt, ni iznenađenje. Kosovo je postalo ogledalo – i nogometa, i politike, i Europe. Srbija se od plasmana na Svjetsko prvenstvo oprostila još u studenom, Kosovo je tek sada u pravoj igri. Nogometni paradoks.

I možda nije slučajno što ih put vodi upravo prema Mundijalu koji se igra u Americi – na istom onom kontinentu na kojem su 13. svibnja 2016. i primljeni u obitelj FIFA-e.

Bio bi to savršeni krug.