Bila je to večer u Baselu, 1. ožujka 2006. godine. Na St. Jakob-Parku, u sklopu priprema za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, pripremnu utakmicu igrali su Hrvatska i Argentina. Vatreni, pod vodstvom Zlatka Kranjčara, nakon uvjerljivo odigranih kvalifikacija, s velikim povjerenjem šire javnosti da bi u Njemačkoj mogli napraviti značajan iskorak nakon neuspjeha u Japanu i Južnoj Koreji četiri godine prije.
Zlatko Kranjčar bio je igračina, šmeker, golgeter. Hrvatsku je vodio s uvjerenjem da njezina igra mora biti prevlast tehničke postavke, ali s nužnim fizičkim doprinosima. Zanimljivo je, tada su Vatreni igrali u sustavu 3-4-1-2 i sukladno dobrom ritmu u kvalifikacijama nije bilo “znanosti” u tumačenjima linije tri ili četiri. Dakako, još su bila svježa sjećanja na 1998. i Blaževićevu eru, kada je Hrvatska zadivila svijet i kao debitant došla do brončane medalje. U toj eri sustav 3-5-2 bio je standard i najveći žal ostaje kako na Svjetskom prvenstvu nismo imali optimalnog Šukerova partnera u napadu. Imati velikog golgetera kao Šukera na “devetki” bio je zalog mnogim iskoracima. Da se u Francuskoj našao i Alen Bokšić, “bijeli Ronaldo”, kako su mu tepali u Italiji u eri velike moći brazilske zvijezde u Interu, Hrvatska bi bila značajno moćnija. Dakle, sposobna da se realno bori za naslov prvaka svijeta...
Modrić vs Messi u okršaju talenata
U Baselu su tada nastupila dva igrača, na svakoj strani, koji su najavljivani u svom okruženju kao buduće zvijezde i top-igrači. Te večeri bili su tek na početku reprezentativnog puta i globalne afirmacije. Argentina je pet mjeseci prije promovirala svojeg Lionela Messija, tada s tek navršenih 18 godina, kao wunderkinda. Do susreta s Hrvatima skupio je pet nastupa, uz dvije asistencije. Nastup u Baselu bio je šesti i po nečemu naglašeno poseban. Upravo s Vatrenima je postigao svoj prvi od današnjih 122 pogodaka za Argentinu. Uz to je upisao i treću asistenciju od 64 koliko ih je skupio do aktualnog Svjetskog prvenstva...
No, u Baselu to nije pomoglo selekciji Joséa Néstora Pekermana da pobijedi. Iako je bila u pitanju prijateljska utakmica, taj poraz kao da je naznačio da Argentina u Njemačkoj 2006. neće biti protagonist. Nije bio ni Leo Messi, koji će nastupiti u tri od pet utakmica, ostavivši pečat u onoj u kojoj je najmanje igrao (16 minuta), sa Srbijom i Crnom Gorom, uz jedan pogodak i asistenciju u pobjedi 6:0...
Hrvatska je u Baselu pobijedila 3:2. Činilo se kao snažan vjetar u leđa vatrenim ambicijama da u Njemačkoj, gdje je ogroman broj hrvatskih navijača, prirede najveće radosti Hrvatskoj. Nije pomoglo jer Vatreni su u skupini, nakon uvodnog poraza od Brazila (0:1), potom remija s Japanom (0:0) i Australijom (2:2), eliminirani u skupini. Nije ni naš igrač, koji je u Baselu započeo veliku reprezentativnu karijeru, bio protagonist na SP-u. Ne zato što nije pokazao na terenu te najavljene velike potencijale, nego zbog izbora Zlatka Kranjčara. S Brazilom ga je držao na klupi, protiv Japana mu je pružio 12, a s Australijom 16 minuta...
Hrvatska je fenomen
Kao i u slučaju Lea Messija, koji će nezaustavljivo krenuti prema vrhovima svjetskog nogometa i pijedestalu ponajboljeg igrača u povijesti te igre, tako je i za Luku Modrića prije 20 godina počeo put sličnih utabanih staza. Dok je Messi s Barcelonom i Argentinom osvajao najvažnije naslove, a osobno skupljao kolekciju Zlatnih lopti i svakovrsnih individualnih trofeja, Luka Modrić je s hrvatskom reprezentacijom zajednički pisao povijest u kojoj su srebro i bronca na dva uzastopna svjetska prvenstva bili potvrda fenomenologije selekcije iz jedne male zemlje s okvirno četiri milijuna ljudi.
Argentina je osvojila naslov prvaka svijeta u Kataru, ali to je dio povijesti velike zemlje, koja je tri puta osvajala svjetsku titulu. I koja je, više-manje, stalno u statusu aspiranta na veliku pobjedu.
Hrvatska je, po svemu, fenomen. Ona je u kratkoj 30-godišnjoj povijesti nastupa na velikim turnirima slavila tri medalje. Sukladno veličini zemlje, odnosno njezinim limitima u broju stanovnika, posljedično maloj nogometnoj bazi, njezini su dosezi fantastični. Pogotovo ih tako svijet tretira jer se nakon 1998. i debitantskog uspjeha činilo da će ta sretna i spretna generacijska poklapanja igrača koji su omladinske selekcije prošli u sustavu bivše države ostati na bljesku i “početničkoj sreći”.
Upravo zato je priča započeta u Baselu reprezentativnom promocijom Luke Modrića simbolično označila novu eru vatrene povijesti. I to s utjecajima na globalnu reprezentativnu scenu. Od jeseni 2006., nakon razočaravajućeg SP-a u Njemačkoj, uz novog šefa parade, Slavena Bilića, krenulo se s tzv. Modrićevom erom. Bilić, koji je dotad njega, Ćorluku i Eduarda vodio u mladoj reprezentaciji, promovirao ih je u A-reprezentativce. U prvoj utakmici, u kolovozu 2006., u Livornu, gdje će Hrvatska svladati Italiju s 2:0, svoj prvi pogodak za Vatrene postigao je Luka Modrić, a strijelac je bio i Eduardo...
Odmah se spoznalo da je Bilić odabrao Modrića kao svog liblinga i lidera nove Hrvatske. Kvalifikacije za Euro 2008. bile su potvrda da u taboru Hrvatske raste igrač svjetski relevantnog formata. Epske pobjede nad Englezima, u Maksimiru i (još više) na Wembleyju, pokazale su svijetu da je Luka Modrić poseban talent i potencijal za najveće nogometne pozornice. U idućih 20 godina to se potvrdilo kako u fantastičnoj mu klupskoj karijeri (crescendo Dinamo - Zrinjski - Inter Zaprešić - Dinamo - Tottenham - Real Madrid), tako i u reprezentativnim zlatnim dosezima. Samo tako se za Hrvatsku može doživljavati jedno veliko finale (srebro 2018.) i jedno malo finale (bronca 2022.). U 200 nastupa Modrić je bio ključna figura da Hrvatska djeluje konkurentno na globalnoj razini...
Kad se opusti i raspriča o 20 vatrenih godina, dinamika njegovih evociranja sasvim je drugačija nego kad se vraća klupskim zbiljama. Lakše je, naravno, pričati o srebru i bronci, nezaboravnim radostima reprezentacije i, još više, jedinstvenim masovnim emocijama u Hrvatskoj. No, Modrić nikad nije bježao od tužnih trenutaka s Vatrenima i, kad god krene priča o tim doživljajima, iznova će se vratiti na Euro 2008. Rana četvrtfinala s Turskom, kada je Hrvatska bila na nekoliko sekundi do polufinala, i dalje peče, ali i sama sebe vida. Jer, kako je Modrić govorio u najvećim uspjesima proteklih osam godina, taj pretužni pad nakon izvođenja jedanaesteraca bio je najteža škola emocije i iskustvo koje je njega i ostale uvjerilo da su sposobni za velike stvari, ali da se moraju naučiti patiti za iskorake.
Modrić je na SP u Brazil došao ošišan i iscrpljen
Najslabija faza Modrićeve reprezentativne priče svakako je Brazil 2014. Nakon što je na Euru 2012. potvrdio veliki talent i osigurao budućnost u najvećem klubu svijeta, očekivalo se da bi na SP-u u Brazilu mogao biti “taj”. Modrić je s Realom počeo senzacionalnu eru europske dominacije i prije odlaska u Južnu Ameriku slavio je svoju prvu Ligu prvaka. Na SP je stigao ovjenčan slavom protagoniste u osvajanju La Décime, desete Realove europske titule, ali, osim bez kose (ispunio obećanje da će se ošišati ako budu europski prvaci), Modrić je u Brazil stigao iscrpljen. Želja za vatrenim iskoracima bila je velika, ali nije bilo snage.
Tada je zapravo krenula era sumnjičenja u Modrićeve potencijale u domaćem okruženju. U Realu je djelovao u moćnom stroju i bio playmaker koji je povezivao obrambenu i ofenzivnu liniju Blancosa. Činio je to sjajno, postavši nedodirljivi miljenik navijača, medija i predsjednika Florentina Péreza. No, sav taj glamur u Realu tretiran je u Hrvatskoj kao argument da reprezentativno Modrić ne donosi iskorake. To je famozna era statusa mu “majstora predasistencija”, što je bio pejorativni opis njegove sporednosti. Nešto što nije moglo biti dalje od realnosti...
Euro 2016. djelovao je kao početak željenog iskoraka, ali Hrvatska je, uz dopadljivu igru i dobre Modrićeve partiture, poražena u osmini finala od kasnijeg pobjednika Portugala. Možda je baš u tom porazu, gdje je Hrvatska djelovala i bolje od kasnijeg europskog prvaka, Modrić spoznao ono što će nam kazati uoči SP-a 2018.: “Zašto ne bismo mogli doći do finala?”. Retoričko pitanje izgovoreno u trenutku kad ga je hrvatska javnost razapela na križ zbog notorne epizode svjedočenja na osječkom sudu.
Najteža je to bila faza u Modrićevoj karijeri, jedan od emotivno najtežih trenutaka u životu. Dok je u Madridu živio san velike popularnosti i slave u najvećem klubu svijeta, u domaćem okruženju je postao omražen. Da bi nadvladao to komplicirano mu razdoblje, motivirao se najjačim dozama optimizma. Ono što je u tom njegovom gardu sve intenzivnije intrigiralo bilo je uvjerenje. Modrić je podsjećao na Austriju 2008., na Francusku 2016. i Portugal, promicavši uvjerenje da to pokazuje da Hrvatska može!
Nepunih godinu dana kasnije to je dobilo, ako ne savršenu, onda najljepšu moguću potvrdu. Predvođena maestralnim Modrićem, koji je proglašen najboljim igračem Svjetskog prvenstva, Hrvatska je izborila finale i srebrnu medalju. Francuska je bila ipak jača u borbi za naslov. Na putu do finala Vatreni su pomeli Messijevu Argentinu (3:0), a Modrić je sjajnim pogotkom i liderskom igrom dao veliki doprinos tom iskoraku. Utakmici u kojoj su se svi, od reprezentativaca i stožera, preko medija, navijača do svjetske javnosti, uvjerili da Hrvatska “može”.
Modrić je najbolji vezni igrač ere
Modrićevi dvoboji s Messijem bili su i u prvenstvu Španjolske, a doprinijeli su iznimnom međusobnom respektu. Messi je Modrića tretirao kao jednog od najboljih igrača svijeta, Modrić je Messija smatrao najboljim. I taj respekt mu je jasno pokazao kad je, kao Zlatna lopta, došao na sljedeći izbor te mu osobno predao taj najtrofej za igrače.
Od Basela do sada, SP-a 2026., Luka Modrić se etablirao kao globalna zvijezda nogometa. I, dakako, tome je kumovao Real Madrid i njegova moć, ali je Luka Modrić, kad je dobio Zlatnu loptu, jasno kazao da je tom priznanju za besmrtnost odlučno doprinijela reprezentacija i njezini akteri. Da nije bilo vatrene bajke iz Rusije, teško bi baš Modrić bio taj koji će prekinuti desetljetnu dominaciju dva rivala koji su obilježili modernu epohu nogometa, Lea Messija i Cristiana Ronalda. Činjenica da je Modrić bio taj govori sve o klasi tog fantastičnog igrača, kojeg i najveći autoriteti nogometa, među njima i Andrés Iniesta, smatraju najboljim veznim igračem u eri modernog nogometa...
Luka Modrić će na ovom SP-u zaključiti 20 godina u reprezentaciji Hrvatske i potpisati kraj svoje vatrene ere. Kad god je govorio o velikim oproštajima, kao što je, primjerice, bio onaj s Realom, gdje je postao legenda za sva vremena i najtrofejniji igrač u povijesti kluba, Modrić nam je govorio da će sve prebroditi. No, kad se povela riječ o oproštaju od svetog dresa, odnosno igranja za Hrvatsku, gutao bi knedle. Nije krio da će mu to biti najteže suočenje jer klubovi su strast nogometa i posao, a reprezentacija je najjača emocija. Niti jedan doživljaj klupske radosti nije usporediv s nacionalnom srećom zbog reprezentacije. Protiv Paname je Luka Modrić odradio i 200. sreću slušanja hrvatske himne, strastvenog očekivanja svih za još jedan uspjeh i slavlje, te, nadasve, trud da se to očekivanje ostvari.
Modrić više nije mladić i moćan kao nekad, ali je uvijek Luka Modrić nacionale, velikan koji je Hrvatsku predvodio do luke namijenjene privezivanju velikih. Kako god završilo ovo Svjetsko prvenstvo, to nitko nikad neće moći promijeniti. Nadajmo se da će taj Modrićev posljednji vatreni ples biti dostojan 20 godina i 200 razloga za ponos. Zaslužio je da zatvaranje kruga odradi sa smiješkom na licu, prepoznatljivom refleksu zbog vatrenog uspjeha...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....