Stotinu dana ostalo je do nečega što se najavljivalo – spektaklom. Američki, prošireni Mundijal, sa SAD-om, Kanadom i Meksikom kao domaćinima, najavljen je pompozno, uz riđe fanfare koje su odjekivale cijelim planetom, dodatno urešene sve većim političkim utjecajem na nogomet; trebale su biti svojevrsna personifikacija Donalda Trumpa.

Umjesto, međutim, klasične i očekivane narativne teatralnosti, 100 dana prije prvog zvižduka najveći sportski događaj godine zasut je, i to ne (samo) metaforički, projektilima, bombama i općom nesigurnošću. Ne samo desetak tisuća kilometara dalje od SAD-a, u Iranu, već i tamo preko puta ograde, u Meksiku. A baš u Ciudad de Méxicu tog 11. lipnja trebalo bi se odigrati i otvaranje, gdje El Tri očekuje sraz s JAR-om. Medijski prostor zatrpan je informacijama; od one otprije mjesec dana kako je već 20-ak tisuća navijača vratilo ulaznice, što se pokazalo kao “fake news”, do recentnih prema kojima Iran odustaje od nastupa. Iako ta vijest nije potvrđena, geopolitička situacija nosi oluju koja “puše na hladno”.

Velika podrška za Vatrene

Hrvatska, jasno, nije izuzeta. Ne isključivo nogometno, gdje se, kažu iz HNS-a, “pozorno prati situacija”, već pogotovo kroz navijački kontekst: koliko se očekuje hrvatskih navijača na Mundijalu, kako ide prodaja, te kako na sve gledaju (i) turističke agencije, koje su u proteklom razdoblju izašle s određenim ponudama aranžmana.

– Načelno, interesa za hrvatske utakmice ne manjka, što potvrđuje i “lutrija”: za prvu i treću utakmicu hrvatskim navijačima omogućeno je pet tisuća ulaznica, a za drugu tri. Ukupno, dakle, 13 tisuća ulaznica, ali uz njih jasno je da su naši navijači aplicirali i za druge dijelove stadiona u Dallasu, Torontu i Philadelphiji. Ugrubo govoreći, najveći je interes iz dijaspore, nekih 70-ak posto u odnosu na Hrvatsku, a ta se mahom najveća potražnja dijaspore odnosi na Amerike. Pritom, pak, omjer Sjeverne i Južne Amerike je negdje 50–50. Jasno je da postoji određena bojazan zbog svega što se događa, ali ne sumnjamo da će Hrvatska na SP-u još jednom uživati veliku podršku – reći će nam neslužbeno iz Saveza.

Velik broj najvatrenijih navijača odustaje zbog cijena i teškog osiguranja ulaznica

ANTE CIZMIC Cropix

Što je logičan stav. No, ako krenemo grebati po površini, priča postaje višeslojna. Primarno od strane navijača, svjesnih da nogometna komercijalizacija uzima sve više maha.

– Bio sam u Francuskoj ’98., prošao sam s ekipom sva velika natjecanja, ali za ovo smo odlučili da ne idemo. Troškovnik se bazirao na letu, smještaju, zajebanciji i za nekih deset dana iznosio je okvirno 3.500 eura. Ali, bez ulaznica – otkriva nam jedan od “običnih”, ne “čarter-navijača”, dodajući ono bitno: – Ulaznice... Prvo ta lutrija, onda saveznički ključevi tko ih dobiva, a potom, jasno, i cijene. Nemam dvojbe da nogomet postaje teška komercijala i ulazi u segment “visokog društva”, odvajajući se od svojih korijena. Zbog toga, a znam hrpu ljudi, oni obični navijači sve više izbjegavaju velika reprezentativna natjecanja. Klupski će ta priča funkcionirati još neko vrijeme, ali Euro, a pogotovo SP, postaju ekskluzivna mjesta, privilegij za one koji imaju, iako ne vole. Možda je i simbolično da nakon Katara ovo bude Amerika, jer doista na scenu stupa amerikanizacija nogometa, u skladu s drugim sportovima... – reći će mi sada već sredovječni ljudi s pet i više “recki” kontinentalnih i svjetskih okupljanja na reverima.

– Ako, pak, imaš loyalty varijantu, a znam ljude koji imaju, onda ti se stvar čini logičnom: avion iz Beča na povratnoj varijanti stajao je 780 eura – ako si brz – noćenja oko 100 eura, one najjeftinije ulaznice oko 55 eura, tu je, jasno, i “džeparac”, no cijenu dižu interkontinentalni letovi. Ako pitaš navijače, baš navijače, nije problem ni Iran ni Meksiko, već cijena karata i dobivanje karata, kao i letovi koji su od prosinca užasno narasli – dodat će drugi, mlađi kontingent.

Najveći problem su ulaznice

Da su ulaznice problem, reći će u “offu” i hrvatski turoperatori, kao osnovni problem organizacije velikih natjecanja. FIFA, nema dvojbe, o tome ne vodi brigu, iako su pokazatelji stvarni: istina, najjeftinije ulaznice stoje 55 eura u tzv. “Supporter Entry Tier” varijanti, ali njih je užasno malo. Velikim dijelom cijene se kreću između 100 i 550 eura za utakmice u skupini, za osminu finala u rangu su od 200 do 850 eura, četvrtfinale od 400 do 1.650 eura, za polufinale od 450 do 2.500 eura, a veliko finale od dvije do šest tisuća eura. Samo za usporedbu: u Kataru prije četiri godine ulaznice za finale stajale su od 200 do 1.600 eura, dok su katarski državljani ulaznice iz četvrte kategorije kupovali za – 10 eura!

Najveći broj hrvatskih navijača očekuje se iz dijaspore, ponajviše Sjeverne i Južne Amerike

TOM DUBRAVEC Cropix

– Iskreno, novac, pohlepa ili deluzija, kako god to nazoveš, uzele su maha. Samo za ilustraciju, najjeftinije ulaznice za Super Bowl stajale su 3.500 dolara. I čini mi se da je to bila neka osnovna točka definiranja cijena za SP. No, siguran sam da će se FIFA naći u velikom problemu; bili smo zajedno u Kataru, gdje su se stadioni punili i “lažnim” navijačima, samo zbog slike na TV-ekranima, kako oni stadioni ne bi bili prazni. Sada, na ovom, proširenom Mundijalu, iz iskustva i komunikacije apsolutno sam siguran da će se 40% utakmica u prvom krugu igrati pred polupraznim tribinama. Primjer? Evo, Zelenortski otoci – Saudijska Arabija, a takvih utakmica mogu navesti more. Uostalom, Klupsko svjetsko prvenstvo u Americi lani dodatni ti je argument – reći će u “offu” čovjek iz turističke branše, koja na vršcima prstiju čeka nove vijesti.

Navijači, oni “obični”, naime, jedna su komponenta, ali postoji i druga – turističke agencije. Ponuda, potražnja, aranžmani... koji u svjetlu znanih euforija dupkom pune avione, čartere itd. Danas u Hrvatskoj nekolicina agencija nudi pakete za SP. Jedna od njih, naoko mala, ona je Hrvatskog kluba putnika, ispred koje stoji Hrvoje Šalković, poznati (puto)pisac, “globetrotter”, ali i – turistički djelatnik. Njegova trenutna ponuda na webu nudi osam dana Philadelphije i New Yorka, avionski prijevoz, spavanje u luksuznim hotelima te ulaznicu za utakmicu s Ganom. Cijena: 4.920 eura plus 510 eura za avio-takse.

– Kroz HKP planiramo i realiziramo hrpu putovanja, ’ajmo reći i ona egzotičnija poput Afrike i južne Azije, ali jasno je bilo da nam je SP također u interesu. I sada u ponudi imamo ovo navedeno, za grupu od maksimalno 23 ljudi, a uskoro ćemo objaviti još jedan aranžman vezan uz Hrvatsku i SP – reći će Šalković. – U startu nisam dvojio, konačno, najavila mi se hrpa ljudi, kojima, pritom, nudimo avionski prijevoz, smještaj u hotelima visoke kategorije, dakle ne “šupama”, plus hospitality koji to prati. U prijevodu, u cijeni koja je istaknuta, dobiva se viša razina usluge. No, bit ću iskren, početni zanos zadnjih je dana došao u status “frke”, jer ljudi, naravno, prate globalnu političku situaciju i nije im svejedno. I oko Irana, pa i oko Meksika, iako on nije dio naše ponude. Moj je dojam da će sve biti OK i da problema neće biti, no u kontekstu svega smo svjesno i uveli “zaštitu” uplata ako dođe do nekog crnog scenarija – dodaje Šalković.

Hrvatska je na katarski SP krenula s manjom, ali prema kraja Mundijala podrška je jačala

ALEXANDRA FECHETE/IMAGO SPORTFOTODIENST/PROFIMEDIA Alexandra Fechete/imago Sportfotodienst/profimedia

Ban Tours, pak, ima najveće i najduže iskustvo organizacije velikih sportskih događaja, a ujedno su jedni od suradnika/sponzora HNS-a. Temeljem organizacije odlaska na šest Eura, četiri SP-a, plus sijaset drugih sportskih događaja, logično im je ovu temu postaviti kao pitanje...

– Interes je, moram reći, standardan, u nekim varijantama Rusija i Katar. Pozorno, jasno, pratimo situaciju, u stalnom smo kontaktu s partnerima diljem svijeta, no temeljna je činjenica što Hrvatska igra na istočnoj obali plus u Kanadi. Primarno se, pak, baziramo na individualne aranžmane, manje grupne ili čarter-varijante, iako, temeljem svega što smo doživjeli, ulazak u nokaut-fazu dizat će interes i tome ćemo se prilagođavati. Temeljne cijene odnose se od nekih četiri tisuće eura naviše, no ta ponuda, jasno, nosi hotele s pet zvjezdica, vrhunski hospitality, sve na nivou. Istražujući tržište, nudimo zapravo ono što ljudi u tom segmentu i traže – priča nam Pavle Marković, prvi čovjek Ban Toursa. – Strah, jasno, postoji i ne smijemo ga zanemariti, ali, primjerice, u kontaktu s partnerom iz JAR-a – koji prvu utakmicu igra s Meksikom u Ciudad de Méxicu – dobili smo informacije da on najnormalnije bukira svoje aranžmane.

Sondirajući teren, stvari postaju jasnije: (privilegirani) Hrvati, ali mahom oni iz dijaspore, dakle solventniji, putem lutrije došli su do ulaznica; agencije stvaraju ponude temeljem solventnosti višeg sloja navijača, crpeći iskustvo iz recentnih velikih natjecanja, a oni ostali, pak, štedeći novac, pitaju se ima li još nade i da oni “otkriju Ameriku...”

– Tzv. prozori za kupnju ulaznica su prošli, ali FIFA bi početkom travnja trebala otvoriti mogućnost kupoprodaje ulaznica na svojim platformama; naime, da se spriječi sivo ili crno tržište, oni koji su kupili ulaznice moći će putem određene platforme pod patronatom FIFA-e iste prodavati. I to na razini ponude i potražnje. Ako si, dakle, kupio ulaznicu za, karikiram, 100 eura, možeš je ponuditi i za tisuću, ako to netko odluči platiti. FIFA će uzeti određenu proviziju, jasno, ali će “prijepis” ulaznica biti čist i legalan – otkrivaju nam u Savezu, nudeći, ipak, i dodatno pitanje – agencija.

Kako, naime, one dolaze do ulaznica koje nude? U jednom razgovoru doznajemo da se dosta tih transakcija vodi preko Skandinavije i tamošnjih “brokera”, koji kupuju ulaznice, a onda ih preprodaju turističkim agencijama, pa tako i našima. Naši insajderi kažu da je priča krenula preko ulaznica za engleski Premiership, a kada se shvatilo da u tome leži zarada, kapilarno se krenulo širiti na velika natjecanja. “To je živa lova”, reći će oni “iznutra”.

– To je rizik o kojem moraš odlučiti. OK, apropos Hrvatske, Eura u Njemačkoj, kojeg su u kontekstu nas nosili navijači zbog brojnosti, u to se isplatilo ići. Taj rizik, ako prođe, nosi i najveći profit – priča bivši djelatnik jedne turističke agencije.

Drugi će dodati da, bez obzira na Fifine pokušaje “tezge” i dizanja cijena, tržište ulaznica i dalje je silno “siva, pa i crna zona”. Naime, velik broj sponzora, koječega, na račun ugovora dobiva velik broj karata, koje UEFA, ili sad FIFA, ne može kontrolirati. I ljudi to bez pardona prodaju. A onda postoje i tvrtke sa, tipa, 20 zaposlenih, koje u času kada krene lutrija samo krenu upisivati potrebne podatke i čekati. Takve firme vrlo smisleno dolaze do velikog kontingenta ulaznica za sve utakmice, koje onda na “crnom internetu” preprodaju. Konačno, i sada kada odete na Njuškalo, u ponudi su karte za dvoboj s Engleskom od 650, 800, pa i preko 1.000 eura...

– Istina je da postoji svega i da taj dio nije uređen. Što se nas tiče, mi surađujemo i imamo potpisane ugovore s tvrtkama koje su službeni distributeri hospitality paketa te nas je FIFA odobrila, dakle imaju ugovore s Fifom – zaključit će Pavle Marković.

Iran, Meksiko, Trump, cijene, ulaznice, siva i crna zona... Nije teško zaključiti da će se SP odigrati, ako ništa zbog – novca! – ali da sa sobom nosi pregršt upitnika, dubioza, problema i bojazni – to nije sporno. A kroz aspekt navijača, svaki od njih “teži” barem par tisuća nečega... Svjetsko prvenstvo igrat će se, dakle, pod američkim reflektorima, uz savršen TV-kadar i pažljivo režirane kadrove pune tribine, ali pravo pitanje nije hoće li stadioni biti puni – nego tko će u njima sjediti. Jer ovo više nije priča o Iranu, Meksiku ili geopolitičkim tenzijama. To su kulise. Prava transformacija događa se neko vrijeme: SP prestaje biti narodni festival i postaje premium proizvod. Ulaznica nije uspomena, nego investicija. Putovanje više nije navijačko hodočašće, nego logistički projekt više klase ili luksuzna usluga više. Ako za deset dana Mundijala treba izdvojiti četiri ili pet tisuća eura, onda to više nije globalna pučka svetkovina, nego selektivni događaj za one koji mogu — ne nužno i za one koji vole. Nogomet je desetljećima gradio mit o pripadnosti. O zajedništvu. O zastavi na ramenima i pjesmi s tribine. Danas ga sve snažnije definira hospitality paket, resale platforma i tržišna provizija. I u tome nema ilegalnosti — samo ima pomaka. A taj pomak možda je najveća promjena u povijesti turnira.

Svjetsko prvenstvo će se odigrati. Novac to garantira. Sponzori također. Televizija pogotovo. Ali ako “obični” navijač ostane pred ekranom ne zato što želi, nego zato što mora, onda će ovo biti Mundijal pun stadiona — i prazne duše. Nije tu problem agencija, one će se prilagoditi, a svaki predmet ima svoju vrijednost. Odnosno, sve ima svoju cijenu. I to je OK. Ali, pritom, komercijalizacija briše obične navijače. One koji su nogomet i stvorili. A to je opasnost koju ne može pokriti nijedna sigurnosna procjena.