Nikoli Jurčeviću Njemačka je kao druga nogometna domovina, dugi niz godina pomno prati i Bundesligu i Elf. Pričao je i prije turnira da Njemačka ima svojih problema, ali nije računao da će ispasti već u šesnaestini finala, i to od Paragvaja.
- Nakon Italije, koja je propustila dva svjetska prvenstva, i Njemačka je postala velesila koja opasno gubi na nogometnom autoritetu i rejtingu. Na posljednja dva SP-a Njemačka je ispadala u skupini, a sad su se u ovom proširenom formatu Nijemci poskliznuli već na prvoj stepenici nokaut-faze. Sad je to već jedan ozbiljan kontinuitet teških podbačaja koji svaki put žestoko uzdrmaju takvu naciju.
Nijemci su ponovno podbacili. Je li ovo tek jedan loš turnir ili dokaz da Njemačka više nije svjetska velesila kakva je nekad bila?
- Oni prije svakog natjecanja nastupaju s pozicije da trebaju biti svjetski prvaci. Uporno se drže prošlosti i velikih reprezentacija koje su redovito išle daleko na najvećim turnirima. Napokon, postoji ona stara uzrečica da je nogomet sport u kojem na kraju pobjeđuju Nijemci. Međutim, kvaliteta aktualne momčadi objektivno ne prati takva očekivanja javnosti i medija. Ta prevelika očekivanja postaju i velik teret, a onda dolazi i do prevelikih razočaranja.
Zašto Elf već dosta godina nije moćan?
- Njemačka se posljednjih petnaestak godina sustavno udaljila od nogometa kakav ju je nekad činio posebnom. Nakon velikih reformi akademija proizvela je ogroman broj fizički spremnih, taktički školovanih i discipliniranih igrača, ali istovremeno kao da je izgubila dio kreativnosti. Nekad su Nijemci uz radnu etiku uvijek imali nekoliko igrača koji su utakmicu mogli riješiti igračkom klasom. Danas takvih igrača imaju premalo. Puno je takozvanih "laptop-trenera" koji se u velikoj mjeri oslanjaju na podatke, fizičke parametre i modele igre, a manje na nogometni instinkt. Ne kažem da je to pogrešno, ali ako izgubiš ravnotežu između discipline i talenta, onda dobiješ reprezentaciju koja izgleda organizirano, ali joj nedostaje spontanosti. Upravo se to danas događa Njemačkoj.
Koliko je kriv izbornik Nagelsmann?
- Nagelsmann je i prije utakmice s Paragvajom bio pod velikim pritiskom, a nakon ovog poraza javnost praktički jednoglasno traži njegov odlazak. Mislim da se ponovno dogodilo ono što mu se znalo događati i u Bayernu – previše je razmišljao kako taktički nadmudriti protivnika umjesto da se osloni na ono najbolje što ima. Puno je lutao u izboru igrača, mijenjao sustave i uloge, kao da u svakoj utakmici želi izmisliti nešto potpuno novo. Imam dojam da je Nagelsmann ponekad sam sebi najveći protivnik.
Na primjer?
- Kimmich mu je na turniru igrao desnog bočnog, koji se u fazi napada pretvara u desnog stopera, jer on zna igrati pa će tu raditi prevagu. Međutim, njemački mu stručnjaci stalno govore da bi puno logičnije bilo da Kimmich igra zadnjeg veznog, i to u tandemu s Pavlovićem, jer oni su uigrani tandem koji sjajno igra u Bayernu. Na koncu je popustio i pod pritiskom javnosti pa je inače sjajnog džokera s klupe Undava stavio da u napadu igra uz Havertza, a Musialu preselio na klupu. Ispalo je da ni tu nije pogodio...
Istu je večer i Maroko iznenadio Nizozemsku, dojam je kako se nogometna karta svijeta sve više mijenja?
- Ovaj je turnir pokazao jedan novi trend u svijetu. Reprezentacije poput Francuske, Brazila, Argentine, Španjolske ili Engleske imaju puno igračkih klasa i s njima igraju svoj prepoznatljiv nogomet. U drugom su redu reprezentacije koje igraju zapanjujuće ofenzivan, okomit i brz nogomet. Tu prije svih ubrajam Kolumbiju, Maroko, pa i Ekvador ili Japan. U treću skupinu idu reprezentacije poput Paragvaja, uglavnom orijentirane na defenzivan nogomet, ali impresivno fanatičan, do krajnjih granica. Uglavnom, selekcije poput Nizozemske ili Njemačke, koje su dobre, ali ne i vrhunske, suočavaju se s tim da je nogomet koji ima elemente fanatizma - kod Maroka u napadačkoj trci, a kod Paragvaja u obrani - trenutačno jači od njihovog.
Zanimljiv pristup.
- Mislim da se pred našim očima događa velika promjena. Nekada su velike reprezentacije pobjeđivale autoritetom. Često bi protivnik izgubio utakmicu već u tunelu prije izlaska na teren. Danas toga više nema, danas presuđuje hrabrost, energija i fanatizam. Maroko je protiv Nizozemske pokazao fanatičnu želju da stalno napada i trči prema naprijed, a Paragvaj protiv Njemačke jednaku takvu fanatičnost u obrani. Kada takvoj energiji dodaš kvalitetnu organizaciju, više nije dovoljno biti samo veliko nogometno ime. Danas se autoritet mora zaslužiti na terenu, iz utakmice u utakmicu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....