U sklopu ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva "igrat" će se i jedan interni turnir u kojem će sudjelovati tri domaćina - Kanada, Meksiko i SAD. Kako je riječ o reprezentacijama koje nikad nisu otišle dalje od četvrtfinala (Meksikanci dvaput, Amerikanci jednom), odnosno u dosadašnja dva nastupa nisu prošli skupinu (Kanađani), oni će između sebe voditi bitku tko će otići najdalje, postati senzacija turnira kao, recimo, Južna Koreja u svom pohodu prema polufinalu 2002.
I dok je Meksikancima pripala čast da otvore cijelo SP, ono se u petak i u noći na subotu službeno otvara i u druge dvije zemlje. Amerikanci će pak to napraviti posljednji u Los Angelesu protiv Paragvaja od tri sata ujutro po hrvatskom vremenu, ali ne - kako bi se to očekivalo svugdje u svijetu - "pred očima cijele nacije" jer, podsjetimo, ovo nikad nije bio niti je još uvijek postao američki sport. Unatoč ulaganjima koja se broje u milijardama, pri čemu ne ciljam na samu organizaciju SP-a.
Međutim, kako se igra Svjetsko prvenstvo i kako su isti domaćini, iako su američki sportski mediji trenutačno fokusirani na NBA finale, ipak stvaraju određeni pritisak na reprezentaciju od koje se na domaćem terenu očekuje automatski više. Što je izbornik Mauricio Pochettino najbolje osjetio zimus nakon poraza u prijateljskim utakmicama od Belgije (2:5) i Portugala (0:2). Međutim, argentinski trener bio je prilično otvoren prema kritičarima:
- Mi smo SAD i igrali smo protiv Belgije i Portugala, koji u svojim redovima imaju po nekoliko igrača u svjetskom top 100. Ono što mislim da mi nemamo. Ali zato je dobro da smo igrali protiv takvih reprezentacija.
Vrlo jasno je Pochettino objasnio kako je njegova reprezentacija daleko od svjetskog vrha, što pak ne znači da je u skupini s Paragvajem, Australijom i Turskom - autsajder. Dapače. Momčad u kojoj su ključne uloge namijenjene igračima Milana (Christian Pulisic), Juventusa (Weston McKennie), Marseillea (Timothy Weah), PSV-a (Ricardo Pepi), Crystal Palacea (Chris Richards)... to definitivno ne može biti. Pogotovo ne protiv Paragvaja s kojim Amerikanci otvaraju svoj nastup na turniru.
Južnoamerička reprezentacija koju vodi Argentinac Gustavo Alfaro nema nijednog igrača s barem 50 nastupa, kao i tek šestoricu koji igraju u Europi za Sunderland, Dinamo Moskvu, Brighton, Portsmouth, Cremonese i Strasbourg, dakle u "nižem ešalonu" klubova. Iz te perspektive oni su, uz Australiju, kandidati za ispadanje već u prvom krugu, ali SAD i Turska tek trebaju potvrditi da su favoriti.
Amerikanci za početak u Los Angelesu.











Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....