Prvo je Subašić prestigao legendarnog Ladića, a sada je Livaković stigao na korak do povijesti

Samo dva mjeseca boravka na svježem maksimirskom zraku, dvanaest utakmica za Dinamo i hrvatsku reprezentaciju, bila su dovoljna da se podsjetimo koliko je zapravo dobar Dominik Livaković. 31-godišnjak je od početka veljače kroz deset utakmica za plave učinkom brufena izbrisao vratarske migrene koje su izluđivale momčad tijekom jeseni, da bi na koncu ovog natjecateljskog ciklusa spektakularnim obranama za ‘vatrene‘ protiv Brazila podcrtao visoku međunarodnu klasu.

Dok je na ulazu u Novu godinu slagao popis putnika za izlet na Floridu, Zlatku Daliću se Livaković mogao učiniti kao dobar kandidat za oproštajnu utakmicu. Da mu ispadne iz broda tamo na rubu Evergladesa kao hrana krokodilima, malotko bi primijetio, jer nacija je dotad pod dojmom njegova rastućeg klupskog imidža počela raznišljati o Dominiku Kotarskom kao legitimnom nasljedniku. U međuvremenu je, međutim, Kotarski prečesto završavao u foršpanima Lige prvaka iz pogrešnih razloga, njegova se ‘build up‘ vještina protiv jačih suparnika počela raspadati, tako da se stožer nacionalne momčadi brzo vratio svojim starim nacrtima.

Da je ‘buld up‘ precijenjen na koncu je shvatio i sam Pep Guardiola, kupivši sebi Donnarummu i otpustivši Edersona. A upravo je trofejni brazilski golman, velemajstor u otvaranju napada kroz igru dodavanja, potpisom za Fenerbahce zakotrljao Livakovićevu karijernu dramu. Turski velikani ne dovode megazvijezde da bi sjedile na klupi, pa je u startu bilo jasno da će Ederson dolaskom u Istanbul oduzeti minute hrvatskom vrataru. Selidbom u Gironu Livaković je kasnije umjesto očekivane terapije dobio još jednu dozu sumnje i nepovjerenja. Općenito, njegov je internacionalni ranking u debelom raskoraku s klasom i trofejnim ostvarenjima, jer Livaković je vremenom izrastao u najvažnijeg hrvatskog vratara od samostalnosti.

Poput sličnih priča o košarkaškom ili teniskom GOAT-u, i ova o najboljoj hrvatskoj ‘jedinici‘ ovisi o subjektivnoj sudačkoj procjeni. Dražen Ladić je odmah na startu pred nasljednike postavio nemoguće kriterije serijom velikih utakmica na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, zbog čega u srcima mnogi i danas figurira kao početak i kraj priče. Poslije bronce 1998. godine planovi o budućim medaljama svakom su prizemljenijem promatraču izgledali utopijski, baš kao što je bajkovitom djelovala mogućnost da Ladića netko skine s trona. Ali dvadeset godina kasnije na preispitivanje tog nasljeđa primorao nas je Danijel Subašić kao finalist Mundijala u Rusiji. Odmah po njegovu umirovljenju korak dalje otišao je Dominik Livaković.

Za objektivnije skeniranje njegove kvalitete Ladiću je nedostajao klub u inozemstvu. On je tamo lako mogao završiti, spekuliralo se da je na radaru Reala Madrida, ali je pragmatično rezonirao da mu je lakše biti doživotni Dinamov vratar i pritom najbolje plaćeni igrač u svlačionici. Osim toga, Ladićev uteg su i neki golovi primljeni nakon kardinalnih pogrešaka. Onaj nezaboravni ‘autogol‘ protiv BiH svojedobno je završio u CNN-ovoj rubrici ‘play of the day‘.

Gotovo 300 utakmica za Monaco detalj je koji Subašića izdvaja iz naše vratarske konkurencije i preporučuje za prijestolje. Premda se u glamurozni svijet Monte Carla ušuljao na stražnja vrata, dok je klub tavorio u 2. francuskoj ligi, Subašić je nakon Monacova povratka u ‘le championnat‘ nastavio zidati svoj status rušeći rekorde. 2015. godine nanizao je osam ‘clean sheet‘ utakmica u prvenstvu, ukupno 842 minute na terenu bez primljenog gola, Poslije godina grijanja klupe u tom je trenutku napokon čvrsto preuzeo ‘jedinicu‘ iz ruku dotad nedodirljivog rekordera Stipe Pletikose (114 nastupa za Hrvatsku).

Dok na ovoj ljestvici kaska za rekorderom gotovo četrdeset utakmica (71 nastup), izvjesno je da će Livaković već ovog ljeta detronizirati Pletikosu u poretku vratara s najvećim brojem nastupa na velikim natjecanjima. Pletikosa se zaustavio na 15 utakmica na Mundijalima i Eurima, dok mu Dinamov vratar puše za vrat s jednim nastupom manje. Već do kraja natjecanja u skupini Livaković bi se trebao izdvojiti kao vladar ove discipline.

Zadarski dvojac Subašić i Livaković sudjelovanja na Svjetskim prvenstvima iskoristio je za iskorak u vječnost. Od 1978. godine, kada je zaživjelo raspucavanje jedanaesteraca na kraju utakmica bez pobjednika, samo su četvorica vratara obranila po četiri udarca s bijele točke u zbroju svojih mundijalskih utakmica. Velike face Toni Schumacher i Sergio Goycochea dobili su društvo u - Subašiću i Livakoviću. Hrvatski tandem iskočio je i u sljedećoj rekorderskoj tablici: jedini su uz portugalskog Ricarda obranili po tri udarca s kreča u jednoj utakmici. Subašić je to učinio protiv Danaca u Rusiji, a Livaković četiri godine poslije u meču s Japanom...