Hrvatska je u Dallasu protiv Engleske odradila svoju 31. partiju na Mundijalima i reprizirala rezultat iz najveće, a istovremeno i najbolnije utakmice u povijesti. Samo su još Francuzi - na najprestižnijoj pozornici u ruskom ljetu 2018. - "vatrenima" isporučili četiri lopte u mrežu (4:2) na Svjetskim prvenstvima, ali tada su, pak, navijači bili udruženi u konsenzusu da je Dalićeva ekspedicija ravnopravno parirala prvacima i imala pravo na drugačiji ishod bitke za zlato. U okršaju s Englezima u Teksasu je, također, bilo temelja da brojke na semaforu budu različite, ali na suprotan način jer je Dominik Livaković spriječio povijesnu golijadu.

Reprezentacija će nakon prve utakmice na mračno mjesto u podrumu pospremiti taktičku ploču s formacijom skrojenom od trojice (ili petorice) igrača u posljednjoj liniji jer je "nepopustljiva faza obrane", koja se najavljivala prije turnira, ekspresno ostala bez prefiksa i pretvorila se u - popustljivu i ranjivu. Najviše je, pritom, curilo preko lijeve strane hrvatske obrane gdje su, barem prema Transfermarktu, bili igrači koji su na vrhu i na začelju ljestvice po plesu milijuna. Joško Gvardiol (70 milijuna eura) i Ivan Perišić (1,2 milijuna eura) nisu zatvorili prilaze i koridore, a od pomoći im nije bila niti izvedba ostatka obrane i vezne linije, pa se Noni Madueke - koji je na papiru bio možda i najslabija karika Tuchelove udarne postave - pretvorio u igrača kojemu se Englezi ispričavaju i biraju epitete za njegovu predstavu.

Harry Kane i suigrači su iskoristili manjak uigranosti u hrvatskoj obrani, koja će ponovno prijeći na drugačiji sustav

BORIS KOVACEV Cropix

Ta boljka u hrvatskoj igri ubadala je u oči već u uvodnim minutama jer je Engleska na desnoj strani terena imala otvorenu autocestu prema kaznenom prostoru, koja je bila posljedica pozicioniranja, neuigranosti sustava i manjka kompaktnosti, koji su nužni za ovu filozofiju i ideju branjenja. Gvardiol, ali i ostali braniči, prvenstveno zbog toga bili su na mukama. Tu računicu pojačava činjenica da je igrač Manchester Cityja preko četiri mjeseca izbivao s terena zbog prijeloma tibije desne noge, a u prva četiri dana siječnja skupio je ukupno 84 minute protiv Sunderlanda i Chelseaja prije frakture protiv "bluesa". Vratio se u kadar za zadnje tri utakmice u prvenstvenoj sezoni i skupio dva nastupa, a samo 70 minuta na terenu ukupno u te dvije utakmice, kao i višemjesečna pauza uoči Mundijala, očito su ostavili traga, iako se oporavio ranije od očekivanja. Protiv Engleske je prvi put odradio svih 90 minuta još od 27. prosinca prošle godine protiv Nottingham Foresta. Povratak u fizičku spremu jasno ilustrira podatak da je protiv Engleza odradio sprint brzine 34,1 kilometara na sat prema službenim mjerenjima, što je najviše od svih hrvatskih igrača na utakmici, a brži sprint je odradio samo Djed Spence (35,2), koji je ušao u igru u 80. minuti.

Gvardiol je bio suzdržan i oprezan u prijateljskim susretima protiv Belgije i Slovenije, u kojima su rijetke bile one njegove, prepoznatljive napadačke avanture i osvajanje terena, koji daju začin njegovom nogometnom profilu i pretvaraju ga u modernu kariku, zbog čega je i najskuplji branič u nogometnoj povijesti. Bitka protiv Engleske mu je, dakle, intenzitetom bila opipljivo najveći izazov u prethodnih šest mjeseci, a tu je razinu zadnji put osjetio četvrtog dana siječnja protiv Chelseaja, kada se i ozlijedio. Slabija predstava vjerojatno je i posljedica plesa između pozicija jer ga je Pep Guardiola u prve dvije sezone koristio na boku, nakon čega ga je u prethodnoj godini prebacio u srce obrane, ali u sustavu s četiri braniča, da bi Gvardiol, eto, sada u nacionalnoj vrsti pokušavao igrati u formaciji s trojicom braniča, dok mu je pri pomoći trebao biti Perišić u ulozi "wing-backa", koji je, pak, čitavu sezonu proveo na klasičnom krilu u PSV-u.

Neobično opažanje

Gvardiol će protiv Paname i Gane imati priliku za podizanje forme i intenziteta, za što ima prostora, čega je i svjestan, ali u sustavu s četvoricom braniča na koji bi nakon ovakve predstave, ali i prema najavama prije Mundijala, trebali prijeći u preostale dvije utakmice u grupnoj fazi. Zlatko Dalić je na Euru prije dvije godine s Gvardiolom protiv Španjolaca krenuo na boku, zatim ga je protiv Albanije prebacio u sredinu obrane, a protiv Italije je, pak, ponovno bio na boku. Prilično komplicirano ako se cilja standardizacija, koja je uglavnom i svetinja svake obrane.

Jošku Gvardiolu to je bio 15. nastup na velikim natjecanjima, a često je selio između pozicija

BORIS KOVACEV Cropix

No, povratak na uobičajenu "četvorku" u iduće dvije utakmice otvara novo pitanje: hoće li Gvardiol ponovno morati preseliti na novu poziciju? Na boku je igrao protiv Slovenije u Varaždinu, ali u toj je ulozi zaigrao samo triput za City u završenoj sezoni. Znatno neobičnije je, pak, opažanje da je Hrvatska na svjetsko prvenstvo, zapravo, odletjela bez klasičnog lijevog beka jer je Gvardiol kroz karijeru češće igrao u sredini obrane, a Vušković, Šutalo, Ćaleta-Car, Pongračić i Erlić su stoperi, dok je Stanišić zadužen za desnu stranu.

U Kataru, gdje je briljirao i pretvorio se u zaštitno lice pohoda na broncu, Joško Gvardiol igrao je u paru s Dejanom Lovrenom, a na lijevoj strani od prve minute u pet utakmica zakoračio je Borna Sosa, jednom Borna Barišić i jednom Ivan Perišić. Na velikim natjecanjima skupio je 15 nastupa, od toga je šest puta zaigrao na beku, a devet puta u ulozi stopera. Joško mora i zna bolje, ali raskorak između pozicija i konstantne selidbe ne pomažu standardizaciji obrane, koja se od "najvećeg oružja" uoči Mundijala već nakon prve utakmice pretvorila u najveći problem.