Iako je u glavnom fokusu svih američki Mundijal koji je pred vratima, četvrtak je, zapravo, jedan od važnijih dana hrvatskog nogometa. Ždrijeb Lige nacija, naime, Hrvatskoj ne donosi tek suparnike u tzv. Ligi A, dakle najjačoj postavci euronogometa, gdje se „vatreni” nalaze u drugom „šeširu”, zajedno s Italijom, Nizozemskom i Danskom, već će taj kraj rujna, kada krene novo, peto izdanje LN-a, ujedno i odrediti nešto na što se mora adekvatno pripremiti. A to je – život nakon završne faze temeljite rekonstrukcije velebne katedrale uspjeha koju su brižno zadnjih osam godina zidali arhitekt Zlatko Dalić, uz vječne freske Luka Modrić i prijatelja...

Jesen 2026., neupitno, nosi prijelaz. Onu neugodnu, ali realno nužnu fazu između onoga što je bilo i onoga što tek treba postati. Generacija koja je desetljeće i pol oblikovala identitet reprezentacije približava se svom prirodnom kraju: Luka Modrić, Ivan Perišić, Andrej Kramarić, Ante Budimir i još poneko ime koje je godinama činilo kičmu momčadi uskoro će prepustiti prostor novima. Pitanje nije hoće li se to dogoditi, nego tko će preuzeti odgovornost kada se reflektori okrenu prema mlađima.

Hrvatska, paradoksalno, nikada nije imala problem s talentom, ali će se sada morati suočiti s vremenom: jesu li klinci odrasli? Nema nikakve dvojbe da će pritom situacija biti iznimno zahtjevna i intrigantna. Jer, kada uđeš u svlačionicu, kao u onom memu s Johnom Travoltom, oko sebe više nećeš imati veličine koje su definirale povijest, rezultat, ambicije, konačno i identitet. Zadnji put u toj mjeri jedina je usporediva situacija otprije točno 20 godina, kada je Slaven Bilić krenuo graditi sve ispočetka. Dva desetljeća kasnije, eto, vrijeme je opet neumoljivo...

Gvardiol predvodnik generacije

Ova tranzicija, ujedno, neobično je važna kroz kontekst pitanja koja traže odgovor: posve je, naime, jasno da nacrt nekih novih „vatrenih” pada u krilo Joška Gvardiola, kao predvodnika (nove) generacije, momka koji već sada nije samo simbol budućnosti, nego i standard sadašnjosti. Njegova pozicija u Man. Cityju, uz logične padove odrastanja, pretvorila ga je u igrača čiji se razvoj više ne promatra kroz prizmu „što bi mogao postati”, nego „koliko daleko može otići”. Obrambeni lideri obično se stvaraju godinama, ali Gvardiol već sada nosi ono što se ne može naučiti – autoritet.

Defenzivni identitet pritom bi mogao biti personifikacija; iza Gvardiola, naime, još će uvijek trajati i biti Dominik Livaković, koji, dopustite, „zna što je bilo” iz prvog lica, dok pored Joška stasaju i potvrđeni su Josip Stanišić, Josip Šutalo, a krupnim koracima od sedam milja svoj put krči i Luka Vušković. Njegova karijera iz trenutačnog aspekta već sada ima elemente koji podsjećaju na one rijetke biografije u kojima se razvoj ne odvija linearno, nego ubrzano. Visina, tehnika, mirnoća u igri – sve su to osobine koje ga čine projektom dugoročnog lidera obrane. No važnije od svega jest način na koji se nosi s očekivanjima. Hrvatska je kroz povijest često imala talentirane stopere, ali rijetko je imala stopera koji tako rano djeluje kao igrač kojem se momčad može prilagoditi.

Ako je obrana (ne samo s navedenima) dobila svoje lice, sredina terena traži novu dinamiku. Martin Baturina i Petar Sučić predstavljaju dvije različite linije iste ideje: energiju i kreativnost. Baturina je igrač koji ritam vidi prije nego što se ritam dogodi, nogometaš čiji potezi često izgledaju kao da kasne pola sekunde, a zapravo su pola sekunde ispred svih ostalih. Sučić je, s druge strane, nogometna radna temperatura – igrač koji ne mora biti najvidljiviji da bi bio presudan.

U modernom reprezentativnom nogometu, gdje su tranzicije postale važnije od posjeda, takvi profili često odlučuju utakmice bez da ih se posebno primijeti. Sučićev razvoj unutar „planeta Intera” mogao se zamijetiti odmah, dok je Baturina tražio vrijeme za prilagodbu, a kada je ona okončana, eto, u laboratoriju Cesca Fàbregasa posljednjih mjesec i kusur dana ne samo kroz jasnu statistiku (pet pogodaka i četiri asistencije) dokazuje da je odlazak u Como bio smislen i valjan potez. Baturina, međutim, nije „novi Modrić”, jer mu se igra razvija u drugačijim, ofenzivnijim smjerovima, ali jest onaj koji dodatnim napretkom Hrvatskoj nudi rješenja. Ako u špilu i nakon SP-a ostane Mateo Kovačić, a logično je da sa 32 godine nakon ljeta ostane predodređen preuzeti lidersku ulogu, vezna linija imat će potrebne elemente potrebne razine razvoja, a ne raspada sustava.

Napad je, pak, davno podcrtan, i tu mnogi moraju slijediti stope iskoraka Gvardiola, Vuškovića, Stanišića, Petra Sučića, Baturine... Stoga je sve na Roku Ivanoviću, Igoru Matanoviću, Dionu Drenu Belji, Micheleu Šegi, ili nekom petom.

Potpuna preobrazba

U cijeloj priči, ipak, treba biti razuman: tranzicije nikada nisu jednostavne. Pogotovo nakon zadužbine, testamenta najveće generacije hrvatskog nogometa. Reprezentacije ne funkcioniraju poput klubova koji mogu kupiti gotova rješenja; one su osuđene na vlastitu proizvodnju vremena. Zato će sljedeći ciklus, počevši upravo od Lige nacija, biti svojevrsni laboratorij – prostor u kojem će izbornik morati balansirati između rezultata i razvoja. Hrvatska više nema luksuz da čeka savršenu generaciju; mora stvarati savršene okolnosti za generaciju koja dolazi. Ključno pitanje, međutim, nije mogu li Gvardiol, Vušković, Baturina ili Sučić postati nositelji. Oni to već postaju.

Pravo pitanje glasi: može li reprezentacija promijeniti način na koji gleda vlastitu budućnost? Godinama je hrvatski nogomet živio na sigurnosti iskustva, na ideji da se lideri ne zamjenjuju dok sami ne odluče otići. Sada dolazi razdoblje u kojem će lideri morati nastajati pred očima javnosti, kroz pogreške i kroz utakmice koje neće uvijek izgledati savršeno.

Liga nacija zato neće biti samo natjecanje, nego i ogledalo. Svaka utakmica pokazivat će koliko brzo nova generacija može preuzeti odgovornost, ali i koliko je sustav spreman prihvatiti promjene. Hrvatska je već dokazala da može stvarati vrhunske pojedince; sada mora dokazati da može jednako uspješno graditi kontinuitet. Možda upravo u tome leži najveća zanimljivost ovog ždrijeba. Protivnici će odrediti raspored utakmica, ali neće odrediti smjer reprezentacije. Smjer će odrediti sposobnost mladih igrača da prihvate teret koji dolazi s dresom koji više nema sigurnosnu mrežu zlatne generacije.

Ako je suditi po talentu, Hrvatska ne bi smjela imati razloga za strah. No ovaj se talent mora otrgnuti etikete koja egzistira u javnom prostoru, na kojoj ljudi iz nogometa, imenom i prezimenom, govore da ne postoji ne samo visoka, već i elitna klasa. Naviknuti, ili prije razmaženi, trebalo bi shvatiti da se elitnost HR-nogometa također stvarala, od 2006., kada ju je na veliku scenu postavio Bilić, do klimaksa koji je potpisao Dalić. Stoga je ovo priča o hrabrosti da se nova generacija pusti da pogriješi kako bi jednog dana mogla pobjeđivati. Ovaj ždrijeb zato nije samo početak jednog natjecanja, nego i početak razdoblja u kojem će se polako definirati lice reprezentacije za sljedećih deset godina. Uz posljednje, nimalo manje važno pitanje: hoće li završni čin rekonstrukcije potpisati Zlatko Dalić...?