Podcijenjeni Vatreni nije ni u TOP 10: Najskuplji desni bek Bundeslige, a uporno ga zanemaruju

Nevjerojatno zvuči sljedeći podatak: "guglanje" s upitom tko su u današnje vrijeme najbolji desni bekovi svijeta, na desetak relevantnih medija, portala, pa i analitičkih stranica, ne nudi — Josipa Stanišića. A pritom, radi se o najvrednijem desnom braniču Bundeslige (!), kojeg Transfermarkt vrednuje na 32 milijuna eura, uz dodatak koji mu mora dići ne samo financijsku vrijednost: "Ovaj 26-godišnjak prvi je branič u 50 godina Bundeslige koji je osvojio šest titula Njemačke uzastopce, s time da je pritom dvije titule osvojio u dva drugačija kluba..."

Uglavnom, nakon analize, nije teško zaključiti: Josip Stanišić debelo je podcijenjen tip.

Argument za tu tezu nije vezan uz subjektivnost dojma i putovnice koju nosi, već uz jasne zaključke — prema određenim parametrima, hrvatski reprezentativac deseti je najvredniji desni branič svijeta: ispred njega su Achraf Hakimi (PSG, 80 mil. eura), Jurriën Timber (Arsenal, 70 mil. eura), Jules Koundé (Barcelona, 65 mil. eura), Trent Alexander-Arnold (Real M., 65 mil. eura), Reece James (Chelsea, 60 mil. eura), Matheus Nunes (Man. City, 45 mil. eura), Wesley (Roma, 40 mil. eura), Pedro Porro (Tottenham, 40 mil. eura) i Tino Livramento (Newcastle, 40 mil. eura), dok jednako kao Stanišić vrijede Michael Kayode (Brentford, 35 mil. eura), Malo Gusto (Chelsea, 35 mil. eura) i Jeremie Frimpong (Liverpool, 35 mil. eura). Ispod njega, po vrijednosti, nalaze se Lewis, Laimer, Palestra, Bradley, Dalot, White...

Iako ne djeluje atraktivno ili spektakularno, Stanišić je čvrsta karika Vincenta Kompanyja

THOMAS COEX Afp

Taj argument vrijednosti, ujedno, također je vezan uz klub, hype, nacionalnost. Nisam, naime, siguran da vrijednost Josipa Stanišića ne bi bila veća da je dio nekog premierligaškog kluba ili da je dio engleske, njemačke, brazilske, portugalske reprezentacije.

A da je dio toga narativa, priča bi mu bila i izraženija, jer Josip Stanišić borio se i izborio za svoj status u Bayernu preko raznih trenera, posudbi, klupe, svega... Da bi sada, eto, vezao šest titula u nizu, što ima eventualno Darijo Srna sa Šahtarom u Ukrajini, ali i pitanje je tko bi mu u elitnom semaforu igrača na globalnoj razini mogao konkurirati. To je, možda, čak i njegova najveća prednost.

Nakon svega, novog naslova Njemačke i napada na tron Lige prvaka, brojni klupski kroničari, gledajući mane kontinentalnih konkurenata, postavljaju sljedeće pitanje: "Ljetno slaganje momčadi ovisi o poznatom i dugom pitanju — treba li Bayernu doista pojačanje na poziciji desnog beka ili interna rješenja mogu biti dovoljna? Nastupi Konrada Laimera i Josipa Stanišića učinili su tu raspravu zanimljivijom nego što se očekivalo — ali ne nužno i riješenom. Laimer, prirodno vezni igrač, pokazao je zavidnu svestranost kada je korišten na desnoj strani obrane. Njegov motor, intenzitet presinga i taktička disciplina dobro se uklapaju u Bayernov sustav visoke energije. Može ulaziti u sredinu terena tijekom faze izgradnje napada i pomaže održati kompaktnost kada Bayern prelazi u kontrapresing. Međutim, njegova ograničenja postaju jasnija protiv protivnika najviše razine. Nije prirodni branič u situacijama jedan na jedan na boku, a njegovi centaršutevi i preklapanja ne pružaju dosljedno napadačku širinu kakvu Bayern obično očekuje od vanjskog beka."

U viziji Zlatka Dalića, Stanišić je prvi desni bek, ali zbog verstailnosti može pokriti i poziciju stopera i lijevog beka

CHRIS ARJOON/ZUMA PRESS/PROFIMEDIA Chris Arjoon/zuma Press/profimedia

Stanišić je, s druge strane, tradicionalnija obrambena opcija. Nakon posudbe vratio se smireniji i sigurniji, pokazujući poboljšano pozicioniranje i donošenje odluka. Nudi pouzdanost i obrambenu ravnotežu, što može biti posebno korisno u velikim utakmicama. Ipak, njegov plafon djeluje više funkcionalno nego transformativno. Ne širi obrane dosljedno niti značajno doprinosi u završnoj trećini, što može učiniti da Bayernov desni bok djeluje manje dinamično u usporedbi s lijevim.

Ključno pitanje nije jesu li Laimer i Stanišić sposobni — očito jesu — nego podižu li Bayern na razinu potrebnu za dugoročnu borbu i epitet dugoročnog "kralja" Lige prvaka. Bayernovi ciljevi zahtijevaju ne samo stabilnost nego i superiornost na ključnim pozicijama. Od modernih elitnih bekova očekuje se da budu i obrambeni oslonci i napadački kreatori, a nijedan od njih u potpunosti ne zadovoljava oba kriterija...", zaključak je dijela njemačkih (bavarskih) medija.

Ipak, kada Stanišića raslojimo kroz prizmu prirodnih konkurenata na elitnoj razini, jasno je da rijetko tko ima obje tražene komponente: jedni su ili (pre)ofenzivni, drugi su prenaglašeno istureni zbog utjecaja Premiershipa kao generatora vrijednosti, treći se tek probijaju da dostignu traženu razinu. U jednom razgovoru s ljudima "iznutra", koji su racionalni, možda dobivamo najbolji odgovor:

- On sigurno nije najatraktivniji ili najistaknutiji imenom, ali spada u red najstabilnijih. Konačno, Bayern je imao Lahma i Kimmicha, koji su bili primarno svestrani, kao što je i Stanišić, a s njima se stvarala defenzivna struktura. Pitam se koja bi danas elitna momčad odbila imati igrača poput Stanišića u svojim redovima - reći će nedavno Mario Tokić, s kojim se dijelom slaže i Andre Mijatović.

U prijevodu, Stanišić je ne samo po broju titula jedinstven, već i igračkom sižeu. Titule, pa i vrijednost, konačno, ne ostavljaju prevelik prostor za dileme: po njima, kao i činjenici da živimo doba modernog nogometa u kojemu klasični bekovi izumiru, Josip Stanišić definitivno spada u top 10 desnih bekova svijeta.