‘Ćiro me prevario i zato sam otišao u Zvezdu, svi smo doma plakali kad sam odlazio u Beograd‘

Sjajan golman bio je Tomislav Ivković (65). Karijera mu je trajala punih 20 godina, a branio je za velikane poput Dinama, Crvene zvezde i Sportinga. Upisao je 38 nastupa za Jugoslaviju, samo su Vladimir Beara (59) i Milutin Šoškić (50) bili golmani s više reprezentativnih nastupa. A sam će reći da je mogao biti i puno bolji golman.

Zašto ste mogli biti puno bolji?

- Sve do 1989. i dolaska u Sporting iz Lisabona nisam igrao u klubu koji je imao trenera golmana. Kasnije je to bilo nezamislivo, ali u moje je vrijeme bilo tako. Jedini koji je sa mnom individualno radio bio je Zorislav Srebrić, s kojim bih ostajao nakon Dinamovog treninga, ako je trebalo, i satima. Imao sam tada 14 godina. Međutim, tek sam 1989. spoznao što su to pravi golmanski treninzi, ali tada mi je već bilo 29 godina...

Oduvijek ste bili golman?

- Na školskim sam igralištima i natjecanjima uvijek bio centarfor i uredno najbolji strijelac, ali s 12 godina prijavio sam se na selekciju igrača među kojima je Dinamo probirao talente. Bilo nas je nekoliko stotina, a ja sam odmah stao na gol, računajući da će me u tom mnoštvu tamo najlakše zamijetiti, a i nisam baš volio puno trčati. Đalma Marković bio je glavni trener, uz njega Zdenko Kobešćak i Milan Antolković.

{embed_photo_sn}4229922{/embed_photo_sn}

S 12 ste počeli trenirati u Dinamu, a kad ste debitirali?

- Već sa 17 i pol godina. Imao je tada Dinamo Željka Stinčića i Marijana Vlaka, dva sjajna golmana, nije se bilo lako probiti. Obojica su mi ubrzo u nekom trenutku bili rezerve, što ipak nije bilo normalno. Bio sam prvi golman, a onda sam u siječnju 1981. otišao u vojsku.

Vratili ste se u siječnju 1982., odmah se priključili prvoj momčadi, 13 puta bili ste u zapisniku, ali na nekim se adresama ne vodite kao golman koji je osvojio povijesnu titulu 1982. Kako je to moguće?

- U to vrijeme nije bilo dovoljno sjediti na klupi, nego si morao upisati barem jedan nastup da bi se vodio kao igrač koji je osvojio titulu. Nažalost, ja ga nisam upisao.

{embed_photo_sn}4229781{/embed_photo_sn}

Zar vam Ćiro Blažević nije mogao ukazati barem jednu minutu, posebno zato što ste naslov osigurali prije zadnjeg kola?

- Naravno da je mogao, čak mi je to i obećao, ali je pogazio svoju riječ, prevario me je. Neću puno o tome, jer Ćirinu karijeru neizmjerno respektiram, bio bih velika budala da to ne mislim, ali odnosi između nas dvojice nisu bili nimalo normalni. Zato nisam dobio barem jednu minutu.

On je na meni gradio disciplinu

Zašto su vaši odnosi bili tako loši?

- On je na meni gradio disciplinu, a ja na njemu karakter. Vlak je imao najbolju sezonu u karijeri, bilo mi je jasno da moram sjediti na klupi, ali nakon što me nije želio uvesti u igru, među nama je bilo svršeno.

Na ljeto ste otišli u drugi Dinamo, onaj iz Vinkovaca?

- Moja je obitelj jedno vrijeme živjela u Vinkovcima, odmah nakon što je otišla iz Dalmacije. Tamo sam poznavao puno nogometnih ljudi, a i momčad je bila odlična. K tome, Crvena zvezda me je kontaktirala odmah nakon što sam napustio Dinamo te su mi njezini čelnici rekli da bi me doveli već u ljeto ‘83. Zato sam u Vinkovcima proveo samo jednu sezonu.

{embed_photo_sn}4229920{/embed_photo_sn}

Na red je došla Crvena zvezda?

- Najteži trenutak u mom životu bio je dan kad sam morao napustiti Maksimir, ali nisam imao izbora. Drugi najteži bila je spoznaja da sam potpisao za Zvezdu, a Ćiro Blažević je možda tri tjedna kasnije odlučio otići iz Dinama. Da je to napravio malo ranije, odmah bih se vratio u Dinamo. Ja sam zagrebačko dijete, svi smo doma plakali kad sam odlazio u Beograd.

Je li Zvezda tada bila puno drugačiji klub od Dinama?

- Dinamo je bio gospodski klub, a Zvezda je bila politički nedodirljiva. Čim stupiš u klub, osjetiš koliko je velik i moćan. Znate, u Dinamu smo ispod zapadne tribine, u sklopu kluba, imali mali kafić u kojem smo nakon treninga revno išli na kavu ili sok. Vidjeli bi ljude koji rade u klubu, pozdravljali se s njima, sjedili zajedno. Malo nakon mog dolaska u Zvezdu popeo sam se u klub, više i ne znam zašto. Kako sam ušao, na hodniku se pojavio Dragan Džajić, kao glavni direktor kluba, i pozvao me k sebi u ured. Tada mi je rekao sljedeće: "U upravu kluba dolaziš samo ako te zovemo ja ili predsjednik. Tvoje mjesto je u svlačionici i na terenu, a naše je u uredima." U dvije rečenice mi je rekao sve što sam trebao znati.

Je li Zvezda bila privilegirana na terenu?

- Dinamo je uvijek teško prolazio kroz Zenicu, Tuzlu, Kruševac, Novi Beograd... Kad sam tamo došao sa Zvezdom, odmah bih osjetio veliki, poseban respekt. Oni bi bili u panici čim bi vidjeli Zvezdu, toga nije bilo kad bi dolazio Dinamo. Odmah mi je bilo jasno zašto je Zvezda osvajala titule svako malo, a zašto smo mi titulu čekali 24 godine...

U Zvezdi si titulu osvojenu ‘83. dočekao kao prvi golman. Kakvo je bilo slavlje u Beogradu?

- Ništa posebno, kao da su osvojili neki turnir. Rekli su mi da je njima normalno osvajati titule, a da će ludo slaviti europski trofej kad ga dočekaju. Dinamovo slavlje ‘82. i Zvezdino ‘83. doista se ne mogu usporediti.

U Europi ste zato ispali od Benfice?

- U Beogradu je bilo 3:2 za nas, a u Lisabonu 2:0 za njih. Međutim, pamtim kako su Dragan Džajić i Vladimir Cvetković nakon utakmice pričali kako samo treba biti strpljiv, da će europski trofej doći, jer oni znaju što rade. Eto, dočekali su ga 1991.

A kako su vas navijači primili u Beogradu?

- Sjajno, bio sam dobrodošao na svakom mjestu, zvali su me Brat Hrvat. I cijelo vrijeme sam vozio svog golfa, ZG tablice.

Dinamo je bio bitno jači od Zvezde

Koja je momčad tada bila jača, Dinamova ili Zvezdina?

- Dinamo bez imalo premišljanja. Zvezda je uvijek bila jaka, ali mi smo u Dinamu imali fantastičnu generaciju.

{embed_photo_sn}4229921{/embed_photo_sn}

Bilo je velikih igrača u to vrijeme, koji su ipak bili po vašem guštu?

- Zajec, Cico Kranjčar i Mlinarić su neponovljiva i fantastična trojka iz Dinama. Safet Pape Sušić bio je drugi svijet kad pričamo o nogometu, a Zlatko Vujović puno godina ispred vremena u kojem je igrao. Njih petorica bili su iznad ostalih. Mogao bih spomenuti i neke velikane iz 70-ih, jer igrao sam i protiv Šurjaka, Mužinića, Žungula, Džajića... Ali 80-e su ipak bile moje godine.

Kakve ste novce imali u Zvezdi, jesu li bili puno veći nego u Dinamu?

- Nisu bili puno veći, rekao bih ništa posebno, nisam otišao u Zvezdu zbog novca. Mogao sam jako lijepo živjeti s tim novcem, ali mogao sam i s onim koji sam imao u Dinamu. Vjerojatno bih znatno veći imao da sam ‘78. otišao u Hajduk.

Ne znamo za taj detalj, Hajduk vas je želio dovesti u svoju najslavniju generaciju?

- U Zagreb je ‘78. na pregovore došla najjača moguća ekipa. Trener Tomislav Ivić, predsjednik Tito Kirigin i tajnik Gojko Škrbić. Rekli su mi da me vide kao prvog golmana već u novoj sezoni, a to je bila nevjerojatna momčad, koja je 70-ih bila daleko najjača u Jugoslaviji. Odmah sam pristao, ali mama me nije htjela pustiti u Split, imao sam samo 17 godina, bojala se da sam premlad, premda su se moji iz Dalmacije, preko Vinkovaca, doselili u Zagreb.

Kako ste vi kao veliki dinamovac samo tako pristali otići u Hajduk?

- U Dinamu su ispred mene bili Stinčić i Vlak, a i Dinamo je nešto petljao oko mog ugovora. Hajduk mi je, s druge strane, davao i novac i status prvog golmana u momčadi koja je imala kapacitet osvojiti Kup prvaka. Dinamo je bio moj san, ali kako odbiti takvu ponudu Hajduka? Tko zna kako bi mi se karijera razvijala da me je mama tada pustila u Hajduk.

Kako je Hajduk tada već znao za vas?

- Branio sam nešto i za prvu momčad, ali uredno sam bio prvi golman u svim mladim selekcijama Jugoslavije. Slovio sam za velikog talenta, a volio sam i trenirati, živio sam uredno, sportski. Pokoja viski-kola nakon utakmice...

Vaši su suigrači, koliko znamo, tada puno više pili?

- Rekao bih ipak bitno manje od starijih generacija, barem po pričama.

Imate 38 nastupa za Jugoslaviju?

- Debitirao sam ‘83., kao golman Crvene zvezde. Međutim, prvi poziv sam dobio još ‘80., Miljan Miljanić bio je izbornik, nisam imao 20 godina. Igralo se u Ljubljani protiv Danske, bio sam zamjena Draganu Panteliću. Meni je u to vrijeme u Dinamu Vlak bio zamjena. Uglavnom, Toza Veselinović mi je prvi dao priliku na golu Jugoslavije i to protiv Rumunjske u Temišvaru, pobijedili smo 2:0.

{embed_photo_sn}4229783{/embed_photo_sn}

Veselinović nije bio dobar izbornik?

- Zato što je odabirao igrače po regionalnom ključu i tako je bilo sve do dolaska Ivice Osima na čelo reprezentacije. Osim je bio prvi koji je odabirao po igračkim kvalitetama, a ne po ključu. Na SP-u u Italiji od Hrvata je vodio Vulića, Jozića, Zlatka Vujovića, Bokšića, Prosinečkog, Jarnija, Šukera i Panadića. Vodio bi i Bobana da nije bio suspendiran. Tamo su naši Vatreni osjetili što je velika pozornica, zato je Ivica Osim bio jako zaslužan što smo ‘98. osvojili onu nevjerojatnu broncu.

Onaj koji je Maradoni obranio dva penala

Na SP-u ‘90. u Italiji Jugoslavija je bila korak do medalje?

- Izbacila nas je Argentina i to nakon raspucavanja penala u četvrtfinalu. Prije toga nas je u skupini na otvaranju razbila Njemačka, onda smo pobijedili Kolumbiju i Emirate, te u osmini finala Španjolsku u produžecima. Dragan Stojković zabio je dva gola. U četvrtfinalu protiv Argentine smo od 30. minute igrali bez isključenog Šabanadžovića, sudac je napravio sve što je mogao da nas zaustavi, a svejedno smo bili bliži pobjedi.

Tada se dogodio i najslavniji trenutak u vašoj karijeri, toliko puta opjevana obrana penala kojeg je pucao neponovljivi Diego Maradona. U povijesti ste zapisani kao golman koji je Maradoni obranio dva penala, jer ste mu i godinu dana ranije skinuli penal u utakmici vašeg Sportinga protiv Napolija?

- Što više reći o tim obranama? Da, bio sam uvjeren da ću ih obraniti, ponudio sam mu i okladu. Naravno da mi godi kad me klinci i danas zaustave na ulici i pitaju me jesam li ja "onaj koji je Maradoni obranio dva penala"? Jesam, ali ja sam i onaj koji je u obje te utakmice bio na gubitničkoj strani, a to je ipak najvažnije. Stoga mi uvijek malo zapne knedla u grlu kad se prisjetim tih obrana... A da su mi obilježile karijeru - jesu!

Često su se prepričavale i molitve reprezentativaca uoči utakmica?

- Na SP-u si, prepun si adrenalina, ali ima malo i frke, panike, svega je bilo... Bili smo smješteni u jednom hotelu u Sassuolu, a uz hotel je stajala kapelica u koju su ulazili i vjernici i nevjernici. Tako sam vidio Sušića kako se moli, premda nije bio katolik. Ma, bili smo odlična klapa, dizali smo se kroz turnir i šteta što smo zapeli na Argentini.

U Hrvatskoj nije baš dobro bila dočekana vaša odluka da u rujnu 1991. nastupite za Jugoslaviju, koja se raspala nekoliko mjeseci ranije, dok je u Hrvatskoj već počeo rat?

- Igrala se utakmica sa Švedskom, a ja sam živio u Portugalu, daleko, koncentriran isključivo na nogomet, inače potpuno apolitičan i poprilično neupućen u ono što se kod nas događalo. Došao sam se pozdraviti s Osimom te još nekima iz reprezentacije. Kad sam došao tamo i vidio o čemu se radi, zahvalio sam se i otišao. Branio sam prvo poluvrijeme i nikada više.

{embed_photo_sn}4229784{/embed_photo_sn}

Da zaključimo priču o reprezentaciji, bili ste dio Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Moskvi ‘80. i Los Angelesu ‘84.

- U Americi je ‘84. bilo fantastično, uzeli smo broncu, Pudar i ja bili smo golmani, ja sam branio. U Moskvi smo četiri godine ranije bili četvrti. Tada je bio raspašoj u reprezentaciji. Bilo je igrača koji su voljeli piti, a u Rusiji toga ima koliko god možeš zamisliti. Sjećam se kako bi neki pomiješali staklena vrata s prolazom, pa bi se žestoko zabili u njih. Atmosfera na Igrama doista je posebna za svakog sportaša.

Kakva vam je bila inozemna karijera? Znamo da ste se okušali u Austriji i Belgiji, ali Portugal je na koncu postao vaša druga domovina. Četiri godine u Sportingu, a onda još niz klubova?

- Ukupno sam 16 godina bio u Portugalu. Inozemna karijera i inače mi je bila odlična, branio sam gdje god sam došao, u Sportingu sam do prije koje godine bio golman s najviše nastupa u povijesti kluba...

Kakva je bila portugalska liga u to vrijeme?

- Jako dobra, ali ukupno ipak slabija nego u Jugoslaviji. Mi smo bili jednako talentirani, ali kod nas se više treniralo. Portugalski reprezentativni nogomet u to vrijeme bio je u maloj krizi, nakon Eusebijeve generacije dugo su tražili prave nasljednike, sve do pojave Figa, Rui Coste...

{embed_photo_sn}4229786{/embed_photo_sn}

Jeste li imali ponuda ići dalje iz Sportinga?

- Leo Beenhakker jedne me je godine želio dovesti u Real Madrid, ali Sporting me nije htio pustiti. Nisam se imao što buniti, jer mi je u Lisabonu bilo izvanredno.

Dugo ste već u trenerskim vodama.

- Imao sam veliku sreću u karijeri učiti od trenerskih velikana kakvi su bili Vlatko Marković, Osim, Ćiro, Belin... Svi su oni bili vrhunski treneri koji su mogli raditi gdje god su htjeli. I mnogi su radili gdje god su htjeli. Vlatko i Biće Mladinić učili su Francuze kako podići omladinske škole i kako raditi s djecom. Hrvati su ti koji su postavili temelje modernog francuskog nogometa, koji već godinama daje najviše vrhunskih igrača u svijetu. Tomislav Ivić bio je revolucionar na svjetskoj razini. Oni su nogomet imali u malom prstu, živjeli su ga, educirali se i na vrhunski način prenosili svoje znanje mladim naraštajima. Danas toga više nema.

Danas treneri ne prepoznaju istinski talent

A što imamo danas?

- Nogomet je, po načinu na koji novi naraštaji trenera rade, na putu da postane znanstven; nije bitan talent igrača, nego talent trke. Meni je to apsolutno neprihvatljivo. Talent je uvijek broj 1, a onda dolaze motoričke sposobnosti i svi drugi parametri. Idemo dijete najprije naučiti nogometu, a onda ćemo vidjeti što kaže GPS. Današnji treneri zato ne znaju prepoznati istinski talentiranu djecu, ne znaju kako takve odmah staviti na stranu i početi ih pripremati za karijeru. Zato smo mi koji smo prošli staru trenersku školu u prednosti pred novim naraštajima.

U Lokomotivi ste radili četiri godine, igrali finale Kupa, bili drugi u prvenstvu, ali u Dinamu niste dočekali priliku?

- Nikad nisam želio biti sluga pokorni, zato nisam došao u Dinamo. Dok su se drugi tresli pred Mamićem, meni to nije palo na pamet, govorio sam ono što sam vidio i mislio. U jednom smo trenutku dogovorili moj dolazak, čekao se samo kraj sezone, a Zoki Mamić postao je privremeni trener. I onda je Dinamo dobio Hajduk dvije utakmice u nizu, Zokija su počeli nagovarati da ostane na klupi i on je popustio, premda isprva nije želio biti trener.

A vi ste izvisili?

- Tom smo zgodom Zdravko i ja završili zauvijek. Ne zato što nisam postao trener Dinama, nego zato što mi to nije sam rekao, nego je poručio po Šikiću. Daj budi čovjek i reci mi u facu. Da sam postao trener Dinama, uzeo bih duplu krunu, kao što su je uzeli svi koji su tada vodili Dinamo, i tko zna gdje bih završio...

Nije vam loše bilo ni u Lokomotivi?

- Uživao sam, jer znali smo doista igrati sjajan nogomet, a toliko smo mladih talenata odgojili. Kad se samo sjetim Pjace i Kramarića, Brozovića..., kasnije Majera i Ivanušeca. Ma, blo ih je na desetke.

Jedino protiv Dinama niste mogli pobijediti, ili možda niste smjeli?

- Dajte... Pogledajte kakvu je momčad imao Dinamo tih godina, a mi prepuni razigranih klinaca. A mi smo i protiv Dinama izašli s idejom nadigravanja, jer drugo za nas nije postojalo, tko god bio suparnik. Mi smo puno zabijali, ali i puno primali, to je bila cijena odgoja klinaca. Dinamo nas je pobjeđivao zato što je bio bolji.

Tomislav Ivković zadnjih se godina skrasio u Rijeci, na Rujevici vodi nogometnu školu. Nismo ga ni pitali kakve nogometne ideje želi prenijeti djeci, kao i trenerima koji ih vode. Sve što želi vidjeli smo gledajući ga kako vodi Lokomotivu...