Je li na koncu, kao u davnom hitu, sve bilo samo fol i jeftin trik? Dok cirkus prijelaznog roka odlazi iz grada, oprezniji Dinamovi navijači pitaju se jesu li Adriano Jagušić i Anton Matković zaista bili transferne mete plavih ili su ubačeni u igru tek kao monete za potkusurivanje, da na dva-tri dana zamažu oči publici.
Otkud sad takav zaključak? Zvonimir Boban je sredinom tjedna u društvu Frane Šušnjare i Zrinka Hržića, kao dvojice istaknutih „nadzornjaka“, u Maksimiru okupio članove Skupštine iz redova Dinamova proljeća, a u tom inače homogenom društvu ipak ima i onih koji nisu fascinirani smjerom u kojem klub ide. Da ne bi odveli razgovor u negativu, zašto smo za bagatelu prodali Leona Jakirovića, na koji način ćemo popuniti zjapeće kratere prihodovne strane proračuna, ponuđena im je projekcija dream teama koji bi sljedeće jeseni trebao marširati skupinom Lige prvaka. Dominik Livaković se vratio, Dion Drena Beljo počeo isporučivati, Luka Stojković je pronašao ravnotežu i igra sve bolje, Moris Valinčić i Mateo Lisica u perspektivi mogu dobaciti do nacionalne momčadi. Uz Jagušića i Matkovića oni su jamstvo sljedeće plodne petoljetke.
Priča o posljednjoj dvojici pukla je, međutim, čim se društvo razišlo iz Plavog salona. Boban za Jagušića nije bio spreman Slavenu Belupu izbrojiti tri milijuna eura uz obvezu plaćanja još 30 posto od sljedećeg transfera, što jest ozbiljan novac, ali nije nerazuman aranžman ako u obzir uzmete da u 20-godišnjem igraču čuči potencijal novog Floriana Wirtza. Na drugoj strani, oko Matkovića su se plavi počeli vrtjeti još prije dvije godine, napadač na ljeto ulazi u posljednju godinu ugovora s Osijekom, što u startu poboljšava njegovu pregovaračku situaciju, ali ni ovdje Boban i suradnici nisu izboksali zadovoljavajuće uvjete i sve je jasnije da će Matković dogodine igrati u inozemstvu.
Prema našim izvorima, Boban je proljećarima rekao da je Dinamo ove zime na transferima uprihodovao 6,5 milijuna eura, ali u stvarnosti je samo polovica tog iznosa fiksna (Jakirovićeva odšteta, milijun eura za transfer Dejana Ljubičića u Schalke 04, 500 tisuća eura posudba Sandra Kulenovića u Torino), dok se ostatak (3 milijuna za Kulenovića, 1,5 milijuna za Gonzala Villara u Elche, 800 tisuća eura za Roberta Mudražiju u AEK Larnacu) odnosi na opcije koje mogu i ne moraju biti realizirane na ljeto. Dinamu za preživljavanje prvih šest mjeseci u godini treba cca 30 milijuna eura, što nas vraća prema odavno poznatoj priči o problematičnom „cash flowu“. Klub nema novac za uredno servisiranje troškova visokih ugovora, pa se onda do novinara probijaju vijesti o kašnjenju isplate bonusa, menadžerskih provizija ili nagradnih „signing fee“ dodataka kao u slučaju Scota McKenne (navodno 750 tisuća eura).
Za ispunjenje financijskog godišnjeg plana Dinamu neće biti dovoljan samo bogat ljetni prijelazni rok, nego i novi plasman u skupinu Lige prvaka, ali prethodno će mir u kući tražiti kroz prijelazne aranžmane, koji uključuju prodaju potraživanja i obnovu revolving kredita kod poslovnih banaka. Kako su bankari postali oprezniji, lakše ih je na suradnju nagovoriti rosterom koji puca od potencijala. Jagušić i Matković su u tom smislu propuštene prilike i nisu prvi transferni ziceri koje klub promašuje, iako, istini za volju, treba kazati da je Dinamo u posljednjih dvadesetak godina skautirao bitno bolje od konkurencije. U plavoj su mreži kao dječaci završili najveći domaći talenti Luka Modrić, Vedran Ćorluka, Mateo Kovačić i Arijan Ademi, u dopunskoj selekciji stizali su do Maksimira reprezentativci kalibra Ivice Olića, Boška Balabana i Marija Mandžukića, nakon njih, još dužom rutom oko svijeta, Bruno Petković i Mislav Oršić, a izvrsno je klub prolazio i kada bi mrežu zabacio prema Brazilu povlačeći odande rasnog strijelca Eduarda Da Silvu ili klasnog „španera“ Sammira.
U toj igri pokušaja bilo je zapravo bitno više pogodaka nego promašaja. Spletom okolnosti neke ozbiljne transferne „jackpotove“ Dinamo je u posljednjih desetak godina povlačio u - Splitu. Ovaj najozbiljniji odnosi se na Martina Baturinu, koji je već u kadetskim danima Poljud zamijenio Maksimirom pa na odlasku iz kluba ostavio darovnicu u vidu dvadesetak milijuna eura, ali odlično je plavima išlo i dok su pecali u susjednom Parku mladeži. Premda su 2016. godine za Marka Roga u blagajnu RNK Splita doznačili rekordnih 5 milijuna eura, dvije godine kasnije prodajom u Napoli zaradili su 15 milijuna eura. Kasnije su iz istog kluba, via ranžirni kolodvor na Kajzerici, doveli Kristijana Jakića, da bi ga prodali Eintrachtu za sedam milijuna eura.
U tranzicijskom razdoblju, dok su klub izjedale frakcijske borbe, plavi su propustili nekoliko dobrih transfernih prilika. Vjerojatno najbolja odnosila se na Matiju Frigana, strijelca koji nije bio jeftin, zbog čega su ga plavi prepustili Westerlou u transferu teškom 5 milijuna eura. Dvije godine kasnije belgijski klub je prodao igrača Parmi uz opipljivu zaradu (prema Transfermarktu za 9 milijuna eura). Drugi izazov zvao se Bećir Omeragić, švicarski reprezentativac koji je u drugom pokušaju Dinamu nuđen bez odštete, ali je procijenjeno da njegovi financijski apetiti mogu narušiti ljestvicu plaća pa se od posla odustalo. Za kratke vladavine Darija Šimića naciljali su plavi Yassinea Titraouija, mlađu i zdraviju varijantu Ismaela Bennacera, a s njim u paketu i Monsefa Bakrara. Prvi je Alžirac ostao u Charleroiu, a druga dvojica njegovih sunarodnjaka stigla su do Dinama, pokazavši da mogu činiti razliku na terenu. Mauro Perković u ono malo utakmica na terenu možda nije činio razliku, ali dojam je da se Dinamo ovog mladog i polivalentnog ljevaka prelako riješio. Za utjehu, na njemu barem nije izgubio novac, jer prodan je Cracoviji za 800 tisuća eura. Malo teže će plavi amortizirati novac investiran u Lukasa Kačavendu, 22-godišnjaka koji je prije ozljede koljena djelovao kao najsigurnija transferna oklada na svijetu, ali danas se bori za mrvice minutaže na posudbi u LASK-u...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....