Sjeli smo negdje na obod centra Berlina. U restoran kojeg je nekoć držao njegov otac Ante, a koji je ostao neslužbeno okupljalište tamošnjih Hrvata. Stigao je malo kasnije, nakon jednog treninga, i tiho sjeo za stol. Govorio je samo kada ga se nešto pitalo. I to, iako je sve bilo u "offu", nimalo bombastično, već odmjereno, čak i generički. Iza sebe, ujedno, imao je prvu pravu sezonu u Rijeci, dovoljno jaku da se u jeku Eura 2024. započne priča o potencijalu spremnom da iskorači na veću scenu, kako klupsku, tako i reprezentativnu...
- Dinamo? Ne znam ja ništa - branio se, iako je negdje u kutku usana nije mogao skriti smiješak.
Niko Galešić, o njemu je riječ, dva mjeseca prije proslavio je 22. rođendan, a pogled ka Maksimiru bio je šampionski; stabilizacija nakon prekida općeg kaosa i dolazak Zajeca i "proljećara" smirila je situaciju, a Sergej Jakirović je našao formulu kojom je projurio do duple krune, uz ozbiljne izglede za Ligu prvaka. Zagreb je, dakle, nudio stubu više. A simpatije su pritom postajale obostrane... No, da skratimo priču, Marko Marić je kao samostalni sportski direktor optirao za sloobodnog, pa, kao, jeftinijeg Sammyja Mmaeea, Galešić je ostao u Rijeci, ali teška kriza nagnala je "plavog" sportskog direktora na zimski šoping u stilu potpuno rastresenih bogatašica. Pa je Galešić, nakon impresivne jeseni, prije točno godinu dana stigao u Zagreb. Marić, pak, nije pitao za cijenu.
- Iskreno, Dinamo je za Galešića ponudio duplo više od drugih interesenata - otkrio je nedavno Damir Mišković Valentini Miletić i time ogolio do kraja opću histeriju i pozamašnu ignoranciju koja je drmala Maksimirom prošle sezone. I to ne samo prema Mariću, koji je ubrzo ispraćen, već i prema NO-u kluba, koji je zadužen da blagoslovi sve poslove iznad tri milijuna eura, dokazajući da ipak impresivni CV nije jamac za rad, odluke, umješnost života frenetičnog nogometnog kluba. Dapače...
Kako god, Galešić je stigao kao treći najskuplji transfer u povijesti, za tri milijuna eura, plus 500 tisuća bonusa, te skidanje klauzule prema kojoj je Dinamo imao pravo na 50% Jankovićeva transfera s Rujevice. Stigao je, međutim, i kao (po)najbolji stoper lige, koji se kroz Đalovićevu momčad profilirao kao kadar za barem širi Dalićev popis, a Dinamo, bez obzira na kao igre, odluka i rezultata, činio se idealnim trampolinom za doskok među "vatrene". Zbog toga je na ime četverogidšpnjeg ugovora i dobio plaću od 500 tisuća eura, što ga je stavljala među one koji - moraju igrati. Ipak, iako je imao sjajnih dionica, poput one doista besprijekorne na Poljudu, i Galešić je kao novak, mijenjajući tri trenera (!), uletio u spiralu amplituda i krize.
Očekivalo se, ipak, da će se situacija u Maksimiru bitno promijeniti dolaskom Zvonimira Bobana, i da bi posljedična stabilizacija, novi trener i novi početak morali ponuditi platformu da ovaj dečko porijeklom iz Novske, s usađenim njemačkim modelom rada, te uz naznake potencijalnog iskoraka, dođe na željene razine. Dinama, očekivanja, kasnije i reprezentacije te daljnjeg inozemnog transfera. Ipak, već tijekom priprema, moglo se zaključiti da i taj novi plan nije baš prosperitetna staza posuta ružama...
U sveopćoj rekonstrukciji momčadi, naime, Dinamo je odmah pikirao najmanje dva stopera - koje je i doveo - a na radaru je bio i Galešićev donedavni partner Stjepan Radeljić, no Mišković je bio pretvrd, pa se Boban okrenuo drugim rješenjima, razmišljajući o BiH stoperu kao opciji na zimu, kada uđe u posljednjih šest mjeseci ugovora.
- Kao da mu fali "gladi" - bio je komentar u više neslužbenih razgovora koje smo tada vodili s ljudima iz kluba.
Temeljem procjena, bilo je jasno da Galešića čeka novo dokazivanje, a ono je potvrđeno početkom listopada, kada je brojač pokazao da je za Dinamo u HNL-u i EL odigrao točno - jednu minutu. "Najveći bačeni novac u povijesti", kočoperio se jedan naslov, pokazujući potencijalni smjer. Do kraja jeseni, Galešić je uhvatio ukupno osam utakmica (dvije u Kupu), uz ukupno 475 minuta i prvi gol, onaj Betisu, prvi nakon godine dana, ali i prekomandu, jer tri je dvoboja odradio na desnom beku, mijenjajući Nou Mikića. Dinamo je u međuvremenu odustao od Radeljića, ali je doveo Tabinasa, koji bi uz Valinčića trebao držati desnu stranu obrane, dok se na stoperskim mjestima Torrente sve više oporavlja od ozljede. Pitanje se nameće samo od sebe: može li i - važnije! - kako ovaj 24-godišnjak doći do značajnije minutaže nakon gubitka, praktički, godine dana, i to pored neprikosnovenih Domingueza i McKenne, uz pritisak davanja prilika klincima poput Jakirovića, ili "sutra" Zebića, te povratnika Torrentea i KTC-a, kojem jedinom padaju dionice?
Oni zlobniji izračunali su da Galešić Dinamo stoji previše. Otkad je, naime, stigao, odigrao je ukupno 20 utakmica za Dinamo, a kako zarađuje pola milijuna eura godišnje, ispada da dobiva - 25 tisuća eura po dvoboju!? Ipak, priča nije i ne smije biti tek tako tabloidno brutalna. Bez obzira na Marićev kiks, stresni, klupski period na svim razinama, nesreću da baš u tome svemu zaduži plavi dres, nužnu aklimatizaciju, pa i na činjenicu da doista svaki trener ima pravo na svoje odluke, bilo bi pogubno po Dinamo tek tako izgubiti, rekli bi u Zagrebu, "dečka koji obećaje"...
Dolazak u Maksimir trebao je biti logičan nastavak rasta. Hrvatski reprezentativni potencijal, domaći stoper u najboljim godinama, igrač koji poznaje ligu. No nogomet rijetko slijedi logiku s papira. Zadnjih 365 dana pokazali su, međutim, surovu stranu velikih klubova: forma, ime i hijerarhija često pobjeđuju plan. U konkurenciji Domingueza i McKenne, Galešić je pao u drugi plan. Ne zato što je drastično lošiji, nego zato što Dinamo trenutačno traži sigurnost u iskustvu i statusu. Dominguez donosi agresivnost i igru prema naprijed, McKenna međunarodno iskustvo i autoritet. Galešić je, barem zasad, ostao između – dovoljno dobar da bude tu, ali ne i dovoljno “neupitan” da igra bez zadrške.
Ako maknemo kontekst imena i cijene, Galešić i dalje nudi ono što Dinamu kronično treba - stabilnost, disciplinu i osjećaj za prostor. On je onaj koji zatvara, čisti i organizira, smanjuje kaos, a ima i ofenzivnih, skakačkih kvaliteta (11 golova u 130 utakmica u karijeri). U ligi u kojoj se Dinamo često susreće s niskim blokom i brzim tranzicijama protivnika, takav profil nije luksuz, nego potreba. Zaslužuje li pravu priliku? Apsolutno. I to ne u formi milosti, ili opravdanja skupocjenog transfera, nego kontinuiteta.
Može li se probiti pored Domingueza i McKenne? Može - ali samo ako Dinamo odluči gledati dugoročnije, i šire; Galešić nije projekt za sutra, nego za danas i iduće tri godine. Domaći, stabilan, u najboljim godinama, s iskustvom HNL-a i mentalitetom koji ne puca pod pritiskom. To su kvalitete koje mora razbuditi i Mario Kovačević. U tom kontekstu, načelno ga znajući, nešto je i na njemu: mirni dečko mora postati svojevrsna "baraba", i mora i sam izazvati svoju zlatnu šansu, a ne čekati sa strane da mu je netko drugi pokloni. Proljeće pred nama dat će odgovore jesu li Dinamo i Galešić zapravo suđeni jedan drugome, ili su uletjeli u brak kao oni u Las Vegasu: kada "Elvis" završi ceremoniju, strast nestaje, a razvod je jedino rješenje...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....