Kako status izbornika jedne reprezentacije može biti "dinamičan", dovoljno je pogledati sudbine onih trenera koji vode Englesku. Svejedno jesu li Englezi, Šveđani, Talijani ili (sada) Nijemci, engleski izbornici žive pod stalnim i stopostotnim pritiskom. Kad se pobjeđuje, onda se seciraju igra i taktika. Kad se ne pobjeđuje, onda se seciraju trenerovi izbori. Kad se ne igra, onda je pritisak na izbornika u kontekstu sljedećih izbora i obveza.
Thomas Tuchel je ne tako davno (2021.–2022.) odradio i stotinu utakmica u Chelseaju. Za njega nekog osobitog iznenađenja u kontekstu pritisaka kojima je podvrgnut i nema. Barem takav dojam odaje 52-godišnji stručnjak, koji je ostvario odličnu karijeru i u Bundesligi (Mainz, Borussia Dortmund, Bayern) te u Ligue 1 (PSG), a prije nego što je preuzeo englesku reprezentaciju. Od tog, formalno, 1. siječnja 2025., Tuchel je odradio 13 utakmica s Engleskom, od čega je osam bilo natjecateljskog tipa, a ostalih pet prijateljske provjere.
Nijemac se u kvalifikacijama za SP počastio s osam pobjeda i u skupini s Albanijom, Latvijom i Srbijom njegova selekcija nije primila nijedan pogodak! Taj hodogram u kvalifikacijama, naravno, odmah je rasplamsao euforiju onog dijela javnosti koji Englesku vidi kao jednog od glavnih favorita za naslov prvaka svijeta. Druga strana medalje, koja je poslužila realnijim promatračima za argumentaciju kako će SP biti vrlo komplicirano za Tri lava, jesu prijateljske provjere. U pet utakmica, uključujući i ovu posljednju na američkom tlu s Novim Zelandom, Engleska je doživjela dva poraza (Senegal 1:3, Japan 0:1), remizirala s Urugvajem (1:1) te pobijedila Wales (3:0) i Novi Zeland (1:0).
Što je u kvalifikacijskom dijelu Tuchel odao kao viziju igre Engleske, prvog suparnika Vatrenih na Mundijalu? Prije svega, Nijemac je "pustio" da u eteru živi teza o glavnom cilju, a to je pohod na svjetsku titulu. Tuchel želi pobijediti i taj stav je jako bitan kao pojašnjenje njegovih "iznenađujućih" odluka, prvenstveno pomalo šokantnih izbora 26 igrača za SP.
Tuchel je pragmatičan tip trenera. Ne teži estetskim dojmovima igre, efektnim trenerskim potezima i posljedičnim takvim akcijama na terenu. On je usmjeren samo na to kako da njegova momčad ostvari pobjedu. Njegova taktička baza je sustav 4-2-3-1, koji se samo iznimno mijenja u 4-3-3. Tuchelova snovna ideja jest da mu obrana bude, figurativno, čvrsta kao beton, pa zato četiri igrača posljednje linije, plus dva radna veznjaka (šestice), u pravilu moraju biti pozicionirani iza linije lopte. Na taj način, između ostalog, teško se može dogoditi da protivnici uhvate u kontranapadu njegovu momčad.
Tuchelova vizija igre
U igri prema naprijed vizija je da su krila, inače vrlo brza (Gordon, Saka), široko pozicionirana, a da se sjajni napadač Harry Kane spušta po loptu i usmjerava je na bokove. Dok se Kane spušta do sredine, Bellingham ili Rogers napadaju prazan prostor koji je ostavio naprijed te čekaju centaršuteve s bokova. Tuchel inzistira na vrlo preciznim pozicioniranjima igrača, ne želi iskakanja, jer tako misli da će momčad lakše ubrzati protok lopte, biti i hitrija i okomitija. Zbog takvog stila igre Tuchel je odlučio ono što u Engleskoj većina analitičara smatra grijehom, a to je izostavljanje Fodena i Palmera, dvaju igrača koji imaju kreativnije potencijale.
Očito je Tuchel uvidio da mu takva "iskakanja" ne odgovaraju željenoj viziji igre, pa je, uz "zvučne" braniče Alexander-Arnolda i Maguirea, radije odabrao kritike javnosti nego riskirao da se njegova vizija ne ispuni. Ionako, smatra Tuchel, uvijek će rezultat biti taj koji će biti glavni okvir svih dojmova.
Utakmica protiv Novog Zelanda bila je tipična provjerna priča, bez značajnih pretenzija. Igralo se po velikoj vrućini i na prilično lošem travnjaku stadiona u Tampi na Floridi, no to je zapravo i dobra priprema za ono što će slijediti na velikom turniru. Tuchel je izveo dvije "pomiješane" momčadi, svaka je dobila po 45 minuta. U njima nije bilo dvaju iznimno važnih igrača Tuchelova sastava, Ricea i Sake, kojima je dao dodatno odmora kako bi se osvježili od eksplozivnog finiša Premiershipa, odnosno finala Lige prvaka s PSG-om.
Momčad koja je igrala u prvom dijelu djelovala je blijedo. Ona je na najjasniji način odala poznatu slabost Engleske, koja ima mnoštvo teškoća u probijanju suparničkog zatvorenog bloka. Novi Zeland se branio i činio to dosta dobro, jer Tuchelova prva jedanaestorica nije bila baš taktički disciplinirana, pa je pokušaje probijanja bloka provodila sporim protokom lopte i s mnoštvom centaršuteva i dugih dodavanja. Istini za volju, gol u drugoj minuti sučeve nadoknade prvog dijela pao je upravo na taj način, centaršut s lijeve strane na glavu Kanea, koji je trznuo i poslao loptu u suprotni kut. No, Tuchel nije bio zadovoljan igrom.
U nastavku je to bilo bolje, igra tečnija jer se svatko držao svoje pozicije, nudio se kao rješenje te je protok lopte bio brži. Ostaje, međutim, činjenica da Engleska ima doista problem kada joj suparnici zatvore prostore, jer tada njihovi glavni igrači i brzanci ne uspijevaju ostvariti prolaz jedan na jedan. U obrambenom dijelu je Burn dao naslutiti da ostaje "meko tkivo" Tuchelove posljednje linije, jer je prilično spor.
Kako god bilo, ovo je bila samo jedna trening-utakmica nekompletne Engleske. Ona se tek prilagođava situacijama koje će biti standard u Americi, kao što su toplina i "spori" travnjaci, a na Floridi je odradila tek četiri treninga. Ova se grupa zapravo okupila prvi put nakon šest mjeseci i Tuchel ima još posla na uigravanju linija i željenog stila igre. Do Hrvatske ima još dovoljno vremena da stvari dotjera do očekivane razine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....