Kada su Novaka Đokovića pitali što ga to čini "mentalnom zvijeri", odgovorio je otprilike ovako: I meni kroz glavu prolaze negativne emocije, no uz jednu bitnu razliku. Kod mene one traju sekundu ili dvije, a kod nekih tenisača znatno dulje. Prenose ih u ostatak meča, a to se mora odraziti i na samu izvedbu.
Sportaš, dakle, mora što prije otkloniti "vragove" iz glave, ući u zonu, iliti "flow", i samo tako izvedbu će održati na optimumu. Zlatko Olić, naš gost u novoj epizodi Sportcasta, bavi se upravo tim dijelom sportske pripreme. Dolazi iz NK Kurilovca, kluba koji je režirao najveću senzaciju na hrvatskim travnjacima u dosadašnjem dijelu sezone, izbacivši Istru 1961 iz Kupa, te koji će idućeg tjedna u okviru četvrtfinala istrčati na Maksimir i zaigrati protiv Dinama.
Olić je specijalist za mentalnu pripremu, u nogometnim krugovima Velike Gorice poznat i kao "turopoljski mentalist", koji s igračima i trenerima radi na dnevnoj bazi.
- Radi se o jednom od četiri elementa sportske pripreme. Uz fizičku, tehničku i taktičku, neizbježna je psihološka priprema. Odvija se kroz razgovore s igračem; posljednjih mjesec dana razgovaram sa svakim pojedincem, a slijedi i mentalni trening u kojem ćemo zaokružiti stvari u jednu cjelinu. Uoči Dinama imamo okrugli stol, otvaramo različite teme i to je, u principu, srž mentalnih priprema u ovom razdoblju - kaže Olić u uvodu.
Kako natjerati četvrtoligaške igrače da im se na Maksimiru ne "odsjeku noge", odnosno da se ne uplaše većeg suparnika?
- Protiv Istre bio je ključan element motivacije, koji je krenuo još čak i u prošloj sezoni. Element motivacije trajao je do trenutka kada smo dobili informaciju da igramo s Dinamom. Kada prvi put igrate protiv Dinama i po prvi put četvrtfinale Kupa, ulazite u sljedeću fazu. Odnosi se na potpuni fokus i koncentraciju, sprječavanje da te obuzme nervoza, strah ili bilo kakav oblik razmišljanja koji remeti izvedbu.
Olićevo iskustvo pokazuje da se, govoreći o negativnim emocijama, kod igrača najčešće pojavljuje strah. Od promašaja, pogreške, ozljede... Prilikom čega je prisutno pitanje "što ako krene po zlu"...
- To je jedan obrazac razmišljanja koji se javlja još u pionirima. Što ako pogriješim? I to je ključno pitanje kojim se bavim. Strah je uvijek rezultat razmišljanja, odvija se u unutarnjem razgovoru. Kada igrač pogriješi i upita se "što ako pogriješim ponovno", više nije unutra i ne može imati pravovremenu reakciju. Javlja se nervoza, nekad i do te mjere da blokira cijelo tijelo. Strah najbrže ide u noge, pa govorimo da su to "olovne noge".
Pamtimo primjer finala Lige prvaka, odnosno raspucavanje između Chelseaja i Bayerna. Ivica Olić bio je jedan od tragičara. Kazao je - Robben se bojao šutirati jer je u toj utakmici već promašio s bijele točke, Kroos jer je promašio u nekom prošlom susretu. A kad je Olić došao pred vrata, umjesto nogometnog gola vidio je dimenzije - hokejaškog.
- Ono što nas sprječava da bismo bili svježi u svakoj nadolazećoj situaciji su memorije. Dakle, ja sam promašio i na temelju toga kreće strah da će se to ponovno dogoditi. To, pak, nije realna činjenica, jer zabiješ mnoštvo penala kroz karijeru, no mozak u ovako specifičnim situacijama takve memorije jednostavno briše. Kada nas obuzmu stres i strah, prvo se briše memorija da možemo i znamo, a mozak generalizira po principu "ako se dogodilo ranije, dogodit će se i sada" - objašnjava Ivičin prezimenjak i nastavlja:
- Što se, dakle, dogodilo Oliću? Primjer "hokejaškog gola" klasičan je primjer distorzije realnosti, u ovom slučaju prostora. Naš mozak, kada ga obuzme strah, zaista ima taj potencijal povećati ili smanjiti gol. U tijelu se javlja ogromna količina napetosti koja se želi osloboditi. Tada šutiraš da bi se riješio napetosti i osjetio olakšanje više nego da bi ispunio cilj. Mozak prilikom straha djeluje po principu "bori se ili bježi", tijelo se zamrzne i velika količina negativne energije ostaje u tijelu. Primjer Olića, kao i mnogih drugih, izvrstan je primjer kako psihološki segment utječe na fizički ili tehnički.
- Bilo bi idealno da uopće ne "snimamo" što se dogodilo ranije, tada smo najbolje fokusirani na izvedbu. No, da bismo to postigli, moramo znati kako funkcionira naš mozak i misli. Sljedeća faza je primjena tih znanja na terenu, tada se igrači sami uvjere i osvijeste ta znanja i činjenice. Pa primijete "aha, sada je krenuo taj osjećaj, sada su to te misli, ali ja to mogu". Tek su onda slobodni reagirati i donijeti odluku. To je ono što radimo na mentalnim treninzima. To su temelji, a primjena određenih tehnika sljedeća je faza, s ciljem ulaska u zonu.
Kako se riješiti napetosti i ući u zonu? Kakve veze s ovom pričom imaju "rituali" Rafaela Nadala ili Cristiana Ronalda i kako ući u zonu sigurnosti? Zašto postoji velika razlika između termina "pokušaja" i "pogreške" i zašto je Real Madrid mogao bilježiti nevjerojatne preokrete? Na koncu, kakva su očekivanja Kurilovca u, za njih, povijesnoj utakmici na Maksimiru? Odgovore i brojne druge zanimljivosti pogledajte u priloženoj epizodi ili na našem YouTube kanalu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....