Lijepo je bilo vidjeti Sandru Perković vedru i nasmijanu po završetku oba ovosezonska mitinga na kojima je nastupila. Iako ni u Parizu ni u Oslu nije pobijedila, iako je ostala ispod nekih svojih standardnih daljina iz prijašnjih godina, najbolja hrvatska atletičarka ni u jednom trenutku nije skrivala sreću i zadovoljstvo odrađenim poslom u francuskoj i norveškoj prijestolnici. Da, u nekim drugim vremenima možda bi je teško bilo zamisliti kako slavi drugo i treće mjesto ili hice od 65 metara, ali nije teško shvatiti razloge Sandrine sreće i ponosa.

Ozljeda nožnog zgloba na neko ju je vrijeme izbacila iz pogona, zbog toga je kasnila i s početkom sezone i vjerojatno je i kod nje same bilo puno upitnika uoči odlaska u Pariz. No, kad je već u prvoj seriji bacila 65,18 metara, pao joj je veliki teret s leđa, a još jedan mali korak dalje u Oslu (65,26) samo joj je potvrdio da je na dobrom putu. Istina je da tih 65 metara nije daljina koja bi joj u današnjoj konkurenciji jamčila medalju na najvećim natjecanjima, ali se i dalje radi o vrlo respektabilnim rezultatima, a važnije od svega, Sandra ih je ostvarila u teškim okolnostima, nakon mučenja s ozljedom. U tom smislu, ti rezultati sugeriraju da bi zdrava i posve spremna mogla bacati i puno dalje te da bismo je za dva mjeseca na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti opet mogli gledati na postolju, već 14. na najvećim natjecanjima.

KMSP via AFP

Rekordnih 45 pobjeda

No, o tom potom, daleko je još svjetska smotra. Ono što nam je, međutim, u ovom trenutku zanimljivije jest jedan uistinu fascinantan podatak. Kopali smo malo po brojkama i izračunali da je Sandra u Oslu već 69. put nastupila u Dijamantnoj ligi. U tih 69 nastupa, čak 66 puta je bila među najbolje tri! Pomalo i nestvaran podatak kad uzmemo u obzir da se radi o razdoblju duljem od 13 godina i o seriji najprestižnijih jednodnevnih natjecanja na kojima su gotovo redovito nastupale sve najbolje diskašice.

Često se spominje Sandrin rekord od 45 pobjeda u Dijamantnoj ligi kojem nitko trenutno nije ni blizu, ali se malo spominje taj podatak da je samo tri put u cijeloj svojoj karijeri ostala izvan top 3. A još je zanimljivije kad kažemo da su se dva od ta tri nastupa dogodila 2010. godine, u premijernoj sezoni Dijamantne lige, kada je Sandra još bila klinka i kad je tek čekala prvo veliko seniorsko zlato. Jasno je da je tada još bilo oscilacija, pa je tako u Oslu bila šesta, a u Lausannei sedma. No, već tada je u svih pet preostalih nastupa bila na postolju. Pritom ovo “postolje” shvatite simbolički jer se u Dijamantnoj ligi ne dijele medalje, pa nema ni postolja, ali jasno je da pod time mislimo na top 3 plasmane.

U prvom nastupu ikad u Dijamantnoj ligi, u svibnju 2010. u Dohi, bila je treća, a već na trećoj stanici je okusila i pobjedu. Dogodilo se to sredinom lipnja na danas ugašenom mitingu u New Yorku. Do kraja te sezone pobijedila je i u Bruxellesu te najavila dugogodišnju dominaciju i rekord koji će biti jako teško dostići.

Treći i ujedno posljednji put kada je završila izvan top 3 u dijamantnoj seriji dogodio se 2019. u Stockholmu (peto mjesto), u sezoni koja joj je iz više razloga bila nešto slabija. Zanimljivo je da joj je to i jedina sezona, ne računajući aktualnu koja još traje, u kojoj nije ostvarila nijednu dijamantnu pobjedu.

Kroz sve ove godine mijenjalo se društvo koje je sa Sandrom bilo na tom fiktivnom postolju. Nekad su to bile Kubanka Yarelys Barrios, Australka Dani Samuels, Njemica Nadine Müller, kasnije su došle nove Kubanke Yaime Perez i Denia Caballero, danas su tu Amerikanka Valarie Allman, Njemica Kristin Pudenz, u četvrtak je u Oslu pobjedom bljesnula i Nizozemka Jorinde van Klinken... Idu godine, mijenjaju se suparnice, samo Sandra traje i traje u vrhu.

Konkurencija sve jača

Danas možda više nije dominantna kao nekad, ne skuplja pobjede u serijama, ne ulazi na svako natjecanje kao prva favoritkinja, ali fascinira ta njezina konstanta u vrhu. Čak i u ovakvoj situaciji kad fizički nije u najboljem stanju, opet uspije biti druga u Parizu i treća u Oslu.

U podneblju koje priznaje samo pobjede uvijek će biti onih koji su je spremni poslati u penziju jer, zamislite, više nije prva na svakom natjecanju na kojem se pojavi. Ali, biti u vrhu toliko dugo, trenirati iz dana u dan tako brutalno, odupirati se neminovnim ozljedama i novim mlađim snagama koje nadiru, i sve to u kraljici sportova - to je doista nešto posebno i vrijedno poštovanja.
Konkurencija je u današnjem bacanju diska možda i najjača otkad se Sandra natječe. Tu je olimpijska pobjednica Valarie Allman koja već četvrtu sezonu zaredom baca preko 70 metara, tu je i aktualna svjetska prvakinja Bin Feng, pa bivša Yaime Perez koja vreba iz prikrajka, prijeti i srebrna olimpijka iz Tokija Kristin Pudenz, a sve je opasnija i spomenuta Jorinde van Klinken koja je 2021. bacila preko 70 m, a u Oslu je došla do premijerne pobjede u Dijamantnoj ligi. Upravo je ona dala vrlo zanimljivu izjavu nakon trijumfa:

- Ludo je kad pomislite koliko je u ovom trenutku dobrih žena u bacanju diska. Puno je kandidatkinja za medalje na Svjetskom prvenstvu. Dobro je da ljudi da shvate da ima toliko kvalitetnih diskašica i da sve dobro bacamo.

Da, puno je kvalitetnih bacačica, konkurencija se širi, a u toj konkurenciji Sandra Perković i dalje ima jednu od glavnih uloga. I to se ne mijenja sad već gotovo desetljeće i pol. Vrijednost koja traje...