Otkad je sa scene, sad već prije cijelog desetljeća, sišla Blanka Vlašić, dok je još nešto ranije “palicu” preuzela Sandra Perković, te je drži i danas s novim prezimenom Elkasević, hrvatska atletika se na određeni način našla u dobu stagnacije. Iako je Sandra u međuvremenu nastavila nizati medalje na velikim natjecanjima, iako se pojavio Filip Mihaljević, Svjetsko dvoransko prvenstvo u Toruńu, koje je održano od petka do nedjelje, bilo je peto zaredom s kojeg se Hrvatska vratila bez medalje. Imali bismo je, naravno, da na tim natjecanjima može nastupati najtrofejnija diskašica svih vremena, ali u dvorani nažalost nema dovoljno mjesta da bi se bacale sprave koje lete dalje od dvadesetak metara...
U Toruńu smo, pak, imali tročlanu reprezentaciju, što je ujedno izjednačen rekord po broju predstavnika na jednom dvoranskom prvenstvu od osamostaljenja. Pritom je ocjena nastupa pozitivna jer je Marino Bloudek na 800 metara stigao do finala, prvog trkačkog uopće za našu atletiku od Andree Ivančević na istom natjecanju prije 10 godina i prvog u muškoj konkurenciji nakon Branka Zorka na Europskom dvoranskom prvenstvu 2002. Dalje, nisu razočarale ni naše dvije atletičarke s obzirom na to da je Nina Vuković u kvalifikacijama na 800 metara bila prva ispod crte i ostala tek sedam stotinki od polufinala, dok je Veronika Drljačić, koja je do SP-a stigla po renkingu, istrčala svoju drugu najbolju utrku u životu i time opravdala dolazak u Toruń.
Nisu ovdje bile naše velike nade u višebojima, Jana Koščak (19) i Roko Farkaš (21), ali njihovo vrijeme ionako tek dolazi, dok su posljednjih godina skupili i nešto iskustva na seniorskim natjecanjima, pa za time ne treba previše žaliti.
S druge strane, nakon Bloudekovog rezultata, plasmana u finale u disciplini koja je jedna od najraširenijih uopće, perspektiva hrvatske atletike izgleda puno bolje no što je to bio slučaj prije nekoliko godina. Virovitičanin je u Toruńu, naime, pokazao da bi mogao postati nešto slično onome što je Branko Zorko bio devedesetih, “lokomotiva” koja će povući i ostale, pogotovo jer tu još uvijek imamo Sandru Elkasević, čije je mjesto u svjetskom vrhu ženskog diska i dalje neupitno.
Iako stoji činjenica da je na ovom SP-u nastupio samo jedan finalist na 800 metara sa svjetske smotre na otvorenom prošle godine i olimpijskog finala u Parizu 2024. (Mohamed Attaoui), sedamnaestogodišnji svjetski prvak Cooper Lutkenhaus i sjajni belgijski srednjeprugaš Eliott Crestan ove su zime potvrdili svoja mjesta u svjetskoj eliti, pa Bloudekovo finale ne treba gledati kroz prizmu slabije konkurencije, već ga tretirati na način koji to Virovitičanin zaslužuje. Kao još jedan veliki uspjeh hrvatske atletike i potvrdu klase čovjeka koji posljednje dvije godine prepravlja povijesne knjige naše Kraljice sportova. Podsjetimo, prošle godine srušio je 37 godina stari rekord Predraga Melnjaka u dvorani, onda i 51-godišnji Luciana Sušnja na otvorenom, da bi u siječnju na 1500 metara srušio Branka Zorka, koji je odolijevao 29 godina.
Prevedeno, Marino Bloudek je već sada najbolji hrvatski trkač u 21. stoljeću, dok je s 26 ušao u najbolje godine za profesionalnog sportaša i najbolja natjecanja tek bi trebala biti pred njim.
Toruń bi stoga jednog dana mogao gledati kao prekretnicu u karijeri negdašnjeg europskog juniorskog prvaka, koji je po prelasku u seniorsku atletiku na četiri godine nestao s velike scene, da bi od 2022. krenuo u uspon koji još uvijek traje. Naša nova “lokomotiva” tek se zahuktava...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....