U Livnu sam igrao stopera, a u Americi nije bilo dana da me nisu tražili da prijeđem na football

Možda prije 15-ak godina, dok je kao klinac igrao nogomet u lokalnom klubu u Livnu ili bacao kamena s ramena na seoskim olimpijadama, nije mislio da će jednog dana biti u svjetskom sportskom vrhu i da će u njegovu čast svirati hrvatska himna. Možda prije desetak godina, dok je učio u skučenoj sobi đačkog doma u Splitu nije mislio da će jednoga dana živjeti u Americi ili Kataru i da će proputovati cijeli svijet. Ali bio je spreman odreći se puno toga da bude baš tako. Bio je spreman brutalno raditi, boriti se, ne odustajati na svakoj prepreci, bio je spreman živjeti tisućama kilometara daleko od svojih bližnjih... Bio je spreman napraviti sve za uspjeh i dočekao je svoju nagradu.

Osvojio je Filip Mihaljević još 2016. broncu na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Portlandu, osvojio je lani broncu i na Europskom dvoranskom prvenstvu u Torunu i premda će reći da su te medalje možda malo podcijenjene, i sam je svjestan da je ono što je napravio ove godine iznad svega. Jer atletika je ponajprije sport na otvorenom, pa i stadionske medalje imaju veću težinu. A još kad je ta medalja zlatna...

Filip je najveći trenutak karijere dočekao 15. kolovoza ove godine kad je na Olimpijskom stadionu u Münchenu deklasirao konkurenciju i osvojio naslov europskog prvaka. Možda bacanjem kugle na svjetskoj razini drmaju atletičari izvan Europe, ali vjerujte da je i na Starom kontinentu kugla brutalno jaka. A Filipov pobjednički rezultat iz Münchena (21,88) drugi je u povijesti europskih prvenstava, povijesti koja seže sve do 1934. godine. Eto, toliko je dobar ovaj 28-godišnji Livnjak, naš dobroćudni div, veliki sportaš i sjajan čovjek.

- München je bio stvarno veliki uspjeh, to je jasno i baš je bio dobar odmor nakon takve sezone. Nismo se ni najmanje žurili s treninzima, tako da je pauza bila možda i malo duža nego inače, ali mislim da je vrijedilo. Uspio sam se odmoriti, ali i zaželjeti svega i sad krećemo od nule - priča nam prvi Hrvat s europskim naslovom u atletici još od Luciana Sušnja 1974.

Sjeti li se često tog zlatnog dana u srcu Bavarske?

- Pa, i ne razmišljam puno o tome. U tom trenutku je bilo puno emocija i svega pozitivnog, ali ubrzo nakon toga smo se vratili natjecanjima i sad već na to gledamo kao na prošlu sezonu. Hvala Bogu, zadovoljni smo što smo se uspjeli spremiti i tamo biti najbolji, međutim idemo dalje. Dolaze nove pripreme, nova natjecanja, novi fokusi, idemo prema naprijed.

Početak ljetnog dijela sezone nije mu bio lagan, na mitingu u Ostravi je bacio za svoje standarde skromnih 20,89, a i u sljedećim je tjednima bio na sličnoj razini. No, zablistao je u pravom trenutku, na SP-u u Eugeneu bacio je 21,82 i završio ne šestom mjestu, kao najbolji Europljanin. Bio je to sjajan uvod u minhensku bajku.

- Te poteškoće, saznanje da sam bio u lošoj formi usred sezone, moju pobjedu čine još slađom. Naravno da sam na početku sezone sumnjao, jer ne mogu maštati o nečemu što se u tom trenutku činilo nerealnim. No, nismo izgubili vjeru, već smo sjeli i analizirali neke stvari. Da sam izgubio vjeru, vjerojatno bih odustao u pola sezone, rekao da neću nastupati i to bi bilo to. Negdje u dubini sebe sam vjerovao i zato smo se nastavili boriti i na kraju smo dokazali da je to ipak to.

Što nam je, sada kao europski prvak, pripremio za sljedeću sezonu, koji mu je idući cilj?

- Počeli smo pripreme i sad je fokus na dvoranskoj sezoni. Planiramo ići na dvoransko EP-u, to je prvi cilj, a dugoročni je, naravno, ljeto i SP u Budimpešti. Međutim, idemo korak po korak, najprije se želimo što bolje spremiti za Istanbul. Ne treba se zavaravati, konkurencija će opet biti strašna, europska kugla se podigla na jako visoku razinu tako ću morati biti dobro pripremljen i potpuno zdrav za ući u borbu za medalju. A to je, naravno, cilj.

Sljedeći cilj - baciti preko 22 metra

RONALD GORSIC Cropix

Filipov osobni rekord je 21,94 m, tik do one čarobne kuglaške granice. Stvara li mu ta priča o probijanju 22 metra pritisak?

- Ne. Živim od atletike i cilj mi je biti što konstantniji na što većim daljinama, ne treba mi jedan dalek rezultat, a ostali slabiji. Treba mi što više dobrih i mislim da smo u tome i uspjeli, da sam podigao razinu jako visoko. Naravno da mi je cilj da svaki miting bude preko 22 metra, ali idemo korak po korak. Kažem, 22 metra je cilj i volio bih ući u taj klub, a dalje, ako ide - ide. Ali, pritisak nije velik jer već godinama bacam na visokoj razini, tako da će doći i to.

Vratimo se malo na Filipove sportske početke u Livnu. Prvi je izbor bio - nogomet.

- Trenirao sam nogomet i to dosta dugo, deset godina. Krenuo sam sa 6 ili 7, čim se moglo upisati, kao i većina djece. Trenirao sam u lokalnom klubu, prvo u limačima, a poslije sam prešao u kadete i juniore i igrao sam tamošnju regionalnu ligu, bio sam stoper. U četiri godine sam skupio preko 100 službenih utakmica. Ali, nisam bio neki nogometaš, da se ne lažemo. Vjerojatno bih otišao na faks i više nikad ne bih igrao. No, bio sam redovan na treninzima i utakmicama i to mi je usadilo neke radne navike. Ali kažem, nije to bila neka razina.

Znači, ne bismo vas gledali uz Joška Gvardiola u Katru da ste ostali u nogometu?

- Možda na nekom idućem prvenstvu, kad se malo pripremim, ha-ha-ha. Ma ni oni koji su bili bolji od mene nisu napravili karijere u nogometu, tako da nisam ni ja imao neka očekivanja.

Kako je onda krenula atletska priča?

- Krenula je iz kuće jer otac je bio i još uvijek jest veliki fan atletike. Dok je studirao u Osijeku, bio je član tamošnjeg kluba, polurekreativno se bavio atletikom i trenirao na stadionu, mislim da je i Slobodanka Čolović tada bila tamo. Naslijedio sam tu ljubav od njega, a moja priča je krenula gledanjem tadašnje Zlatne lige, pa je onda došla Blanka, pa Bolt. Sjećam se i kako mi je tata objašnjavao zašto ne kreću svi s istog mjesta na 400 metara, to su bili neki moji prvi dodiri s atletikom. Onda je tata napravio neke drvene prepone, bacali smo i kamena s ramena, puno sam to već puta pričao, a jednom je iz škole donio i pravu kuglu od 4 ili 5 kg, pa smo se malo kao klinci igrali s tim. Atletika je tako odavno u mom životu, ali nije mi bila profesija. Sve do jeseni 2011. kada sam prvi put došao u Split na pravi atletski stadion.

U čvrstom tatinom zagrljaju nakon trijumfa u Münchenu

RONALD GORSIC Cropix

Bila je to proba u tamošnjem ASK-u, čiji je i danas član.

- Malo sam trčao, skakao u dalj i bacao, čisto da se vidi za što sam. Odmah je bilo jasno da sam za bacanja. Petkom poslije škole bih sjeo na bus za Split, bio bih tu preko vikenda i u nedjelju se vraćao u Livno. Tako sam trenirao pola godine, a na ljeto kad sam završio treći razred srednje, preselio sam se u Split. Živio sam kod ujaka u Kaštelima dok nije počela škola, a onda sam se preselio u đački dom i počeo ozbiljnije trenirati.

Koliko mu je u tim trenucima bilo teško s obzirom na to da je prvi put bio odvojen od obitelji?

- Tada to nisam gledao tako, ali sad kad pogledam, bilo je teško. Ostave te roditelji u domu, a tamo tri mala kreveta u sobi, stari ormari, hrana nije nešto, a ni količine nisu dovoljne... Koliko god da Livno nije daleko od Splita, bilo je teško jer većinu vremena si sam. Međutim, vukla me želja za uspjehom i ljubav prema atletici i sve sam stavljao sa strane da bih ostvario cilj.

Kad je stigao poziv iz Amerike, je li imao nekih dvojbi?

- Čim sam bacio 15 ili 16 metara, vidio se moj potencijal i znalo se da ću moći ići na studij u Ameriku. Na juniorskom EP-u u Rietiju prišlo mi je jako puno trenera. Nisam tada znao engleski, nisam mogao komunicirati s njima, niti sam kužio koje su to škole. Dobio sam puno ponuda, ali nisam bio svjestan svega. Ali već tada se javila želja da odem tamo i da pokušam ostvariti dualnu karijeru. Kad je Stipe Žunić na ljeto došao iz Amerike, razgovarao sam s njim i s drugim ljudima, svi su imali pozitivna iskustva, bili su oduševljeni tamošnjim sustavom i to me privuklo.

I pokazalo se to dobrim potezom. Na Sveučilištu Virginia je napravio ogroman korak naprijed, a bio je i triput NCAA prvak, dvaput u kugli i jednom u disku.

- Bio je to pun pogodak. Što se tiče sportskog dijela, vidljivo je to po rezultatima. Otišao sam tamo sa 17,81, a vratio se s 21,30, dok sam u disku s 58 došao na 63 metra. Ali nije to bilo tako lako kako ljudi misle, odeš u Ameriku i sve će doći samo od sebe. Malo sutra. Tamo je još teže izboriti se. Moraš se jako puno odricati, jako puno trenirati, iskoristiti sve što ti se pruža da bi ostvario napredak. Ali, istaknuo bih i drugi aspekt. Amerika mi je otvorila brojne vidike, upoznao sam jako puno ljudi s različitim pozadinama, stvorio prijateljstva za cijeli život i veze za potencijalno vraćanje, za eventualni trenerski rad.

Uz njemački je studirao i ekologiju. Kako se odlučio baš za taj smjer?

- U srednjoj su me najviše privlačile kemija i biologija, ali za kemijsko inženjerstvo mi je raspored u Americi bio preopterećen i onda sam uzeo nešto što je donekle slično, a da mi opet ostane dovoljno vremena i za treninge. Osim toga, tata mi je magistar agronomije, brat magistar šumarstva, sestra je studirala agronomiju, svi su u sličnom sektoru, pa je ta odluka možda potekla i genetski. Ali, generalno, u tim trenucima si mlad, nisi još ni formiran kao osoba. Da danas biram, vjerojatno bih odabrao neki biznis ili menadžment. Jedan sam od mnogih koji nije zadovoljan onime što je studirao, ha-ha.

Dakle, ništa od Filipa ekologa jednog dana?

- Nadam se da ne, ha-ha. Ali, vidite da je to danas moderno, zelena politika je jak lobi, tako da tko zna.

Pričao nam je u Münchenu nakon zlata da je u trenucima krize razmišljao o prelasku na američki nogomet. Koliko je ta opcija bila ozbiljna?

- Ponude za prelazak od trenera na mom fakultetu su bile ozbiljne i konstantne. Bilo je desetak trenera i mislim da nije prošao nijedan dan da mi netko od njih nije rekao "trebaš prijeći na football". Po svim statističkim mjerilima, predispozicije sam imao, a bih li mogao igrati američki nogomet, to nitko ne zna. No, u najmanju sam ruku mogao pokušati. Bila je jedna godina, mislim 2016., kad sam se malo zasitio atletike, ali to je trajalo mjesec ili mjesec i pol. Kad sam opet počeo trenirati, vratio sam se u svoju rutinu i nikad nisam probao football. I danas ga pratim, ali ljubav prema atletici je presudila, ništa drugo.

Mogli smo, dakle, imati prvu hrvatsku zvijezdu u NFL ligi...

- Je, možda sam mogao igrati s Tomom Bradyjem ili protiv njega, ha-ha-ha. Volim NFL, football je sport koji baš intenzivno pratim, a Pittsburgh Steelersi su moja momčad.

Dodjela medalja u Münchenu - najveći trenutak u karijeri

RONALD GORSIC Cropix

Nakon Amerike je stigla godina dana u Dohi gdje se preselio kako bi radio uz svog nekadašnjeg trenera Ivicu Jakeljića. Bio je tamo i trener i atletičar.

- Paralelno sam trenirao klince u akademiji i bacao. Ujutro bih radio, a popodne trenirao. Nakon godinu dana sam shvatio da se moram odlučiti ili za jedno ili za drugo, čak sam razmišljao, ali nikad previše ozbiljno, da odustanem od bacanja i da se posvetim trenerskom poslu. Morao sam izabrati, ali kako nisam ostvario ni jedan posto od onoga što sam mislio da mogu kao bacač, nisam želio odustati.

Puno smo posljednjih dana zahvaljujući nogometnom Mundijalu gledali i čitali o Katru. Kakva su njegova iskustva života u Dohi?

- Sve što ste čitali i vidjeli na televiziji je tako. Drugačiji je to život i mentalitet. Slijedio sam njihovu kulturu i uklopio se tamo iz poštovanja prema njima. Bilo mi je ugodno tamo. Jako je puno stranaca, ljudi vide osobnu korist tamo i ostvaruju karijere, ali nema tu neke kvalitete života. Dosta se toga odvija u zatvorenim prostorima, u šoping-centrima. Ali možda i nije loše odgajati djecu tamo jer odrastaju u multikulturalnoj sredini i vjerojatno se mogu bolje prilagoditi svijetu.

Nakon Dohe je uslijedila jednogodišnja epizoda u ekipi s Edisom Elkasevićem i Sandrom Perković, epizoda tijekom koje je napredovao do 21,84 m.

- Uuuu, donijela mi je ta godina jako, jako puno, i od jednog i od drugog. Ne može se ni napisati koliko sam naučio od Edisa. Bila je to godina moje transformacije i napretka. Kad sam došao iz Dohe nakon loše godine, mogao sam komotno odustati, ali napravio sam dobar rezultatski iskorak. Od Edisa sam vidio i čuo bezbroj korisnih savjeta i pozitivnih stvari, a od Sandre kao kolegice sportašice sam naučio što sve treba napraviti da bi bio najbolja verzija sebe. Bila je to i teška godina. Otišli smo odmah iza Nove godine na pripreme u Ameriku, a SP u Dohi je bilo u listopadu. Praktički sam deset mjeseci bio na pripremama, s tri kofera u Toyoti Yaris. Amerika, Medulin, Zagreb... Tempo je bio ubitačan, ali isplatilo se.

Od Sandre Perković puno sam naučio, priznaje Filip

MATIJA DJANJESIC Cropix

Kad je Edis godinu kasnije odlučio da se mora posvetiti samo Sandri, Filip je započeo suradnju s Markom Mastelićem, mladim splitskim stručnjakom koji je 2017. osvojio svjetsku broncu sa Stipom Žunićem. Suradnju koja traje i danas i očito je vrlo uspješna.

- Imamo dobar odnos, a kako smo dosta bliski po godinama, možda to i nije neki klasičan odnos trener-sportaš, kao kad trener ima 60 godina, a ti si klinac od 15. Masta mi je donio stabilnost, od 2020. kad smo počeli, svi najbolji rezultati su došli u tom razdoblju. Promijenili smo dosta stvari, dodali i oduzeli, učili na vlastitim greškama i shvatili da neke stvari možda nisu najbolje. Ali, rezultati pokazuju da dobro radimo, a vjerujem da možemo još napredovati. Vrijedni smo, marljivi, slažemo se oko svega... I on je bio hrabar kad je preuzeo Stipu čim je izašao s faksa, tu se počeo razvijati i dosta se razvio do vremena kad sam ja došao. Puno je i on učio od Edisa i Sandre kad su dolazili na pripreme u Split. Zajedno smo u tri sezone osvojili dvije velike medalje i imali puno dobrih rezultata, samo ove godine sam pet puta bacao preko 21,80.