Već se razmišljalo o borbi za medalje, a onda - razočaranje! ‘Alibija nemam, za sve sam kriv ja‘

Kad je početkom lipnja u Karlovcu s 21,94 popravio svoj hrvatski rekord, Filip Mihaljević najavio je ono o čemu već dugo priča - hicu preko 22 metra. Taj se pak u idealnom scenariju trebao dogoditi u Tokiju, finalu kugle, trenutno jedne od najjačih atletskih disciplina. I onda bi Mihaljević možda mogao do medalje...

Sjajna priča, zaista sjajna. Ali nažalost čista fikcija. Zato jer Filipa Mihaljevića neće biti među 12 olimpijskih finalista u bacanju kugle nakon što je u kvalifikacijama podbacio za više od metra - ako govorimo o njegovom najboljem rezultatu - i s vrlo skromnih 20,67 zauzeo 15. mjesto. Budući da je za finale bilo dovoljno 20,90, razočaranje je tim veće jer Filip u konačnici zapravo i nije bio previše daleko.

- Baš sam razočaran - vrtio je glavom.

- Cijelu godinu radim jedno i onda u taj prvi hitac uđem opušteno, preopušteno. I to me potpuno poremetilo. Jednostavno sam prelabavo ušao u kvalifikacije. Mi smo već razmišljali o finalu, o borbi za medalju, a zaboravili da treba napraviti ovaj prvi korak, često vrlo problematičan. Znamo da kvalifikacije uvijek uzimaju neke neočekivane žrtve, ovaj put sam to bio ja.
Nakon prve skupine u kojoj su tek tri bacača prebacila visoku normu od 21,20, situacija je izgledala prilično dobro za Mihaljevića. Međutim, prijestup u prvom pokušaju i 20,09 u drugom doveli su našeg rekordera pred zid koji on nije znao preskočiti.

- Događaju mi se ovakve stvari na treningu. Jedan bude dobar pa jedan loš. Ovo je bio dan kad dođe taj loši. Ponavljam, ključ je slab ulazak u natjecanje, za mene je to uvijek ključna stvar. Neki se znaju čupati, ja nisam takav, a kako mi treba vremena da se zagrijem, moram "graditi" natjecanje.

Rezultati ove sezone su ga zapravo koštali ovakvog nastupa u kvalifikacijama...

- Toliko sam spreman da sam bio uvjeren kako ću u prvoj seriji prebaciti normu za finale. Zato sam išao maksimalno, nisam "gradio". Ispada da sam platio danak neiskustvu, makar s 27 godina ne smijem pričati o neiskustvu, odnosno to ne može biti alibi. Ništa ne može jer alibija nemam. Loše sam se pripremio, loše ušao u natjecanje i za sve sam kriv ja. Imao sam premalo koncentracije, olako sam shvatio kvalifikacije.

Na svojim drugim igrama drugi put je ostao bez finala, ali ni nakon tokijskog razočaranja ne odustaje od svog olimpijskog sna.

- Ako jedna Sandra Perković, koja je sve osvojila, najavljuje kako će i dalje ustrajati, kako ja s jedan posto njenog uspjeha ne bih imao motiv za dalje. Štoviše, ovo će mi poslužiti kao dodatna motivacija za Pariz - zaključio je Filip Mihaljević.