Velika, najveća imena svjetske atletike već desetljećima pohode Zagreb, odnosno Hanžekovićev memorijal koji se već tridesetak godina stalno nalazi u društvu najboljih svjetskih mitinga. Poznato je da su od Renalda Nehemiaha 1990. odreda svi najbolji svjetski preponaši poput Marka Creara, Allena Johnsona, Liua Xianga, Dayrona Roblesa, Jasona Richardsona, Davida Olivera, Sergeja Šubenkova, Granta Hollowaya... trčali i pobjeđivali u memorijalnoj utrci na 110 prepone, da rekorde mitinga drže jedan Usain Bolt na 100 metara (9.85), Kirani James na 400 metara (44.46), Luvo Manyonga u dalju (8,46), Astrid Kumbernuss u kugli (20,33), Sandra Elkasević u disku (70,83)...
Zagrebačka publika uvijek je imala privilegij uživo gledati ono najbolje iz Kraljice sportova pa će to biti slučaj i ove godine jer na Hanžekovićev memorijal je, između ostalih, stigla i Jaroslava Mahučih, svjetska rekorderka u visu i jedna od najboljih atletičarki današnjice. Djevojka iz Ukrajine koja je do svoje 24. godine već napravila i osvojila sve što se može u ženskom visu.
Međutim, iz razgovora s ovom sjajnom i silno simpatičnom skakačicom nećete dobiti dojam da je “završila posao”, da nema više ništa napraviti u atletici. Dapače. I upravo zbog te motivacije, tog “pogonskog goriva” u sebi, već je sada jedna od najvećih visašica u povijesti.
- Sjajno se osjećam od prvog trenutka po dolasku u Zagreb, sviđa mi se grad, a ne smetaju mi vrućine. Volim kad je tako, uživam u ljetu - reći će na početku razgovora Jaroslava Mahučih.
- Posebno se radujem natjecanju jer je potpuno drukčiji osjećaj skakati izvan stadiona, to mi je uvijek poticaj više. Navijači su bliže, osjećam ih. Volim skakati izvan stadiona, pogotovo u ovako prekrasnom okruženju s pogledom na fontane.
Ženski vis je cijelo jedno desetljeće bio šlager zagrebačkog mitinga. Naravno, zbog Blanke Vlašić koja je na Mladosti vodila velike bitke s Hestrie Cloete, Kajsom Bergqvist, Anom Čičerovom...
- Nažalost, bila sam jako mlada kad je Blanka skakala. Ali naravno da sam je gledala, sjećam se njezina skakanja. Nažalost, nisam dočekala priliku da je gledam uživo, ali zato ona sada može gledati mene. I to je čarolija života koji se mijenja, odrastaš, dolaze nove generacije.
Međutim, one stare su već ostavile trag pa je tako, recimo, ovdje Blankin duboko urezan s rekordom mitinga, od kojeg su bolji samo onaj na pariškoj Dijamantnoj ligi 2024. u izvedbi Mahučih i rimski rekord svjetskih prvenstava Stefke Kostadinove iz 1987.
- Uf, 208... Kad sam dobila startnu listu, prvo što sam uočila bio je taj rekord mitinga, Blanka Vlašić - 208 cm. Prilično ludo, ali ujedno i motivirajuće da skočim što je više moguće. I razmišljam na način da to mogu nadmašiti. Svjesna sam da se ženski vis cijeni u Zagrebu, mi otvaramo trodnevni program, dok će natjecanje zaista biti jako. Tu su djevojke poput Eleanor Patterson i Angeline Topić, koje su već skakale dva metra, možda neka od ostalih sruši osobni rekord... Bit će zabavno.
U slučaju da dobije priliku napasti rekord mitinga, to bi značilo da je blizu i svjetskom rekordu, koji je toliko žena u 27 godina prije nje pokušavalo skinuti, no uspjela je samo ona.
- Da, dugo je to trajalo, znam da sam gledala i neka natjecanja na kojima je Blanka bila blizu da uspije, ali nije. Srećom, ja jesam i izuzetno sam sretna zbog toga. Puno sam čekala, s trenericom mijenjala zalet, tehniku, odraz... Moja tehnika skakanja slična je muškoj, odražavam se dalje od strunjače, dok ostale djevojke dolaze bliže. Otkad sam srušila svjetski rekord, puno cura mijenja svoj odraz, dolaze bliže strunjači i to mi je prilično “cool” jer vjerujem da tako rezultati mogu biti bolji. Silno mi je drago da sam otvorila ta vrata, pokazala kako je moguće skakati više od 209. Sad sam na 210, ali vjerujem da se može i više. U svojoj glavi imam brojku 215 i to je ono čemu težim u karijeri. Idemo vidjeti.
Od tog pariškog skoka prošle su dvije godine, dok joj je 2024. donijela još europsko i olimpijsko zlato.
- To su bili moji snovi, olimpijsko zlato i svjetski rekord. Sjećam se da me u jednom intervjuu početkom rata u Ukrajini 2022. novinar pitao za svjetski rekord, ocijenivši nemogućim ga srušiti, ali rekla sam mu da je moguće i da ću jednog dana to napraviti. Dogodilo se dvije godine kasnije. Prije tog mitinga u Parizu sam na Europskom prvenstvu u Rimu primila zlatnu medalju od Stefke Kostadinove, koja mi je rekla: “Ovdje 201, u Parizu 210”, ali pretpostavljam da je mislila na Olimpijske igre. Ja sam malo uranila. Sjećam se da sam se s trenericom dogovorila pokušati samo jednom. I uspjela sam iz prvog pokušaja!
Nekoliko tjedana kasnije opet je Pariz bio poprište velike sreće Jaroslave Mahučih.
- Da, u istom gradu, ali na drugom stadionu, ovaj put pred 80 tisuća ljudi. Bio je to fantastičan osjećaj tri godine nakon Tokija, koji je održan u vremenu pandemije, pa se ne može usporediti s Igrama u Parizu. Nakon svjetskog rekorda bila sam puna samopouzdanja, na OI sam sve visine svladala u prvim pokušajima, što je jako važno. To mi trenerica stalno naglašava, da svaku visinu treba riješiti iz prve jer te to može koštati medalje. I tako sam osvojila olimpijsko zlato, Nicola Olyslagers bila je druga s također preskočena dva metra, ali tek iz trećeg pokušaja.
Iako je i dalje vrlo mlada, ova Ukrajinka već je gotovo cijelo desetljeće na velikoj sceni, još otkad je kao petnaestogodišnjakinja postala svjetska juniorska prvakinja, da bi uspostavila dominaciju na svim natjecanjima mlađih kategorija, gdje je pobjeđivala i s 10 centimetara prednosti. Međutim, prijelaz u seniorsku konkurenciju nije bio lagan, i to ne zbog jače konkurencije i potrebnog vremena za prilagodbu, već zbog činjenice da je u to vrijeme krenula pandemija, kasnije i rat u Ukrajini. Dakle, u najosjetljivijem razdoblju karijere Mahučih se sudarila s velikim nedaćama.
- Da, jako je teško prenijeti formu iz juniorskog u seniorski sport, dok neki sportaši sazrijevaju kasnije. Meni je bilo teško jer su mi prve OI odgođene za godinu dana, dok sam 2020. bila u fantastičnoj formi, skočila 206 cm u Banskoj Bystrici te zime. Nakon što sam u Tokiju osvojila broncu, zima 2022. donijela je Svjetsko dvoransko prvenstvo u Beogradu na koje sam išla dva tjedna od početka rata, mnogima još nije bilo uopće jasno što se događa u Ukrajini. To je bilo prvo natjecanje na koje sam otišla s idejom da moram osvojiti zlato. Zbog ljudi u Ukrajini. Sjećam se da sam dva metra preskočila iz drugog pokušaja i bila druga iza Patterson, da bih 202 riješila iz prve i osvojila to zlato. Od tada mi je najveći motiv skakati za Ukrajince jer znam da su najsretniji dok gledaju sportaše kako pobjeđuju, ponosni su kad vide našu zastavu. Nažalost, ne mogu ih uvijek razveseliti. Ali to je sport, jedan dan dobiješ, drugi izgubiš, dok su porazi ono što te gura dalje.
Rat u njezinoj zemlji teška je tema, ali nikako ona od koje će Jaroslava bježati...
- Sjećam se da sam na tom Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Beogradu, koje sam već spomenula, slušala kako će sve biti gotovo za dva tjedna, a sad su prošle četiri godine. Strašno je, svakim danom, tjednom, godinom sve je gore. Nadam se da će završiti, evo, do Olimpijskih igara u Los Angelesu. To mi je danas najveći san, mir u mojoj zemlji.
Ponovno će se vratiti na početak.
- Kad sam prvi put čula eksplozije, kroz glavu mi je prošlo da je to kraj, da mi se gase snovi, da nikad neću postati olimpijska pobjednica, svjetska rekorderka. I onda kad sam u konačnici uspjela u svemu tome i kad sam se 2024. vratila kući, kad su me opet probudile eksplozije, više nije bilo crnih misli. Tako Ukrajinci žive danas. Ne žele da im rat uništi živote, i dalje žele živjeti punim plućima. I unatoč eksplozijama, raketiranjima u pet ili sedam ujutro, ljudi nakon toga idu na posao, žive kao da nema rata. Ljudi se mogu prilagoditi na svaku situaciju i Ukrajinci su se prilagodili na ovu. Međutim, izgubili smo puno ljudi, puno dobrih ljudi, nadam se da će to uskoro završiti.
Je li uopće moguće trenirati u rodnom joj Dnjipru?
- Jako je teško i zato većinu vremena provodim u inozemstvu, živim na relaciji Njemačka - Portugal. Ali na kraju sezone se uvijek vraćam kući jer ne mogu predugo biti bez svoje obitelji, roditelja i sestre, svojih prijatelja. U Dnjipru se napunim energijom i od tamo idem pokazati cijelom svijetu koliko su Ukrajinci jaki.
Što djevojka koja je osvojila sve još želi od svoje karijere?
- Cilj mi je popraviti osobni, dakle i svjetski rekord, skočiti više od 210. Znam da je moguće, trenerica također zna da je moguće. Ima tu puno rekorda mitinga koje još želim srušiti, ali i rekord Olimpijskih igara od 206 cm. Želim skočiti više od toga u Los Angelesu. Moje prve Igre u Tokiju bile su poput treninga, tamo sam osvojila brončanu medalju, u Parizu uzela zlato, dok u Los Angelesu želim zlato s olimpijskim rekordom. To mi je glavni sportski cilj - zaključila je Jaroslava Mahučih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....