On je vjerojatno jedan od najboljih motociklista u Hrvatskoj. Trostruki državni prvak, čovjek s više od 200 utrka te više od 50 pobjeda na više od 15 staza diljem Europe. Loris Majcan (29), iz zagrebačke Dubrave, u svijet jurilica na dva kotača uveo je, u biti, otac Zoran, koji je i sam motociklist. Štoviše, i netko tko se, kao stručnjak za ovaj sport, okušao i kao moto-novinar. Lorisov stric Darko Majcan, motociklistički mehaničar, danas je u Lorisovoj momčadi savjetnik. Loris se, naime, natječe u ovom sportu od 2013., od toga posljednjih šest godina kao profesionalac.
Ovog je proljeća treći put uzastopno sudjelovao na utrci Isle of Man TT.
- Ovo TT je kratica od Tourist Trophy jer se tako zvala 1907., kad je utrka prvi put održana – pojašnjava Loris Majcan.
- U Velikoj Britaniji bile su zabranjene moto-utrke, pa su svi prešli na taj Otok Man, koji se nalazi točno u sredini između Irske i Britanskog otočja. Teritorij je pod britanskom krunom, ali je, u biti, zasebna država. Ondje je bilo dopušteno održavati utrke, te je prva nazvana Tourist Trophy, turistička utrka. Ime je ostalo do danas, ali se utrka razvila u “pravu”, natjecateljsku.
Ono što, međutim, utrku na Otoku Man, ili Isle of Man TT, čini posebnom jest njezina, nažalost, iznimno visoka stopa smrtnosti. Ove godine pet poginulih. Najcrnja je bila godina 2005. s 11 pogibija. Ne postoji smrtonosnija utrka na svijetu.
- Da, znam, i to uvijek ide u naslove u medijima. Ja to gledam s druge strane. Ako je ovu utrku vozilo dosad ukupno 50.000 ljudi u 118 ili 119 godina, a poginulo ih je 273, onda je to relativno dobra statistika, ako se smije tako reći. Mislim, usporedite ju sa statistikom u prometu. Da, opasno je, nema ekstremnije utrke od te, ali to je dio te baš utrke. Svi mi koji nastupamo ondje toga smo svjesni i pomirili smo se s tim. Mislim, pomirili... moraš imati to u glavi. Nismo budale. Znaju ljudi reći: “Joj, ti si luđak, pa kaj ideš.” Ja kažem, daleko je to od ludosti. Tu ima spoj velike doze glave, inteligencije. Nije baš samo tak’ staviti glavu na panj i pustiti da ide. Lako je to pričati, ali kad dođe trenutak utrke... Zato treba biti jako dobro pripremljen. Jako ozbiljno pristupam tomu, inače ne bih bio tu gdje jesam.
U čemu se očituje takva opasnost, pa onda i smrtnost utrke na Otoku Man?
- Prosječna brzina je veća od 200 na sat. Prosječna, a niste na stazi, već se vozite po običnoj cesti između kuća, zidova, livada. Utrka u mojoj klasi, ukupno ih je tri, svaka ima po dvije utrke, moja utrka traje sat i 10 minuta za prijeđenih 264 km. Sad si zamislite od Zagreba do Zadra po staroj cesti za sat i 10 minuta! Ne mogu vam ni dočarati kakve su to brzine.
Jeste li vi imali neke opasnije situacije? One ekstremno opasne, očito, i Bogu hvala, niste, ali...
- Bilo je, ali pokušate to smanjiti na minimum.
Postoji li strah?
- Uvijek postoji moment realnosti i moment straha. Uvijek to postoji. Prije samog dolaska na startnu crtu, ali čim se ugasi onaj semafor, to sve nestane. Tada se uključite na ono za što ste se pripremili. Da, moraš biti i malo lud. Očito malo jesam. Onda moraš biti hrabar. Očito sam i to, ha, ha. Genetski, ali moraš biti jako inteligentan te zapamtiti cijelu stazu, svaki kilometar, vjerovati sebi i svojoj pripremi. Jer, ako se zeznete na jednom od 247 zavoja, nema nazad. Zato nikad ne nosimo pričuvne dijelove za motor, nikad. Što će vam, jer ako tamo padneš... ne treba ti više ništa.
Grozno zvuči, ali istinito. Što je vas privuklo ovakvoj utrci?
- Prestiž. Prestiž te utrke. Gledao sam dokumentarac o toj utrci te me očaralo kako oni tamo brzo jure po cestama. Rekao sam si kako to moram ići jednom gledati. U Hrvatskoj ima dosta tih uličnih ili road-utrka, u Križevcima, Slavonskom Brodu i slično, te sam uvijek bio dobar. Onda sam si rekao: idemo probati ovo. Prijavio sam se, prošao cjelokupni proces koji je dosta kompliciran. Prihvatili su me, što je zapravo bio najveći uspjeh, uopće doći do tamo, da me prihvate. Morate imati dobar CV, pa testovi, dobri rezultati. Inače morate imati neke manje utrke da biste došli do glavne, a ja sam jedan od rijetkih uopće koji je odmah prihvaćen u glavnu utrku. Privlače me brzina, utrkivanje. Ja sve to tako i gledam kao bilo koju drugu stazu, budući da se vozi i kroz sela, gradove. To je vrhunac motociklizma, ja sam ponosan što sam dio toga. Jedini sam vozač iz Hrvatske i nadam se da ću to biti još dugo godina. Sve dok ne dođem do vrha, a vrh je pobjeda, jasno.
Loris Majcan jedini je trenutačno Hrvat koji vozi ove utrke, a prvi je bio 1997. Emil Mokrovčak iz Oroslavja. Od 2020. ste profesionalni vozač moto-utrka. Može li se od toga živjeti u nas?
- Evo, ja sam dokaz da može. Sad, da meni ostane novca, ne ostane, ali mogu isfinancirati sport i živjeti od toga. Zato što sam snalažljiv, a valjda i dobar u tomu. Jako sam puno uložio i u to, a i dosta toga se odrekao. Sad mi se možda počinje polako vraćati.
Koliko motocikala imate?
- Uvijek imam najmanje dva, ali sad ih trenutačno imam tri. Svi su trkaći jer se po cesti nikada ne vozim. U biti, nemam ni vozačku dozvolu za motocikle niti motore za cestu. Nisam nikad išao ni polagati za vozačku.
Ovo je zanimljivo, ali... zašto?
- Imam vozačku samo za auto, a voziti motocikl po cesti me ne zanima. Zato jer je previše faktora na koje ne mogu utjecati u prometu, a ja se ne znam polako voziti, tako da... Što dalje od toga.
Pametno, mudro i odgovorno. Nego, koji su sve motocikli u pitanju sada u Lorisovoj “ergeli”?
- Vozim najnoviju Yamahu, koju sam kupio baš za ovogodišnji TT na Manu. Zatim CF Moto 675 RR. Novi kineski motor. To vozim za jednu ekipu za koju vozim po Hrvatskoj i taj pripremam sljedeće godine za TT, i još imam jedan stari Kawasaki.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....