Pero Tadić, vrhunski nekadašnji boksački trener, bio je i jedan od najboljih hrvatskih boksača svog vremena. Poluteškaš, osvajač triju bronci na EP-u i SP-u ’80-ih godina prošlog stoljeća. U to je doba bio trostruki prvak bivše države u poluteškoj kategoriji, a jednom i prvak Balkana. Po okončanju natjecateljske karijere počeo je trenersku. Bio je trener našem Stipi Drvišu na OI u Atlanti 1996., višegodišnji izbornik, kasnije i direktor hrvatske boksačke reprezentacije. Jedno je vrijeme bio i član Izvršnog odbora Hrvatskog boksačkog saveza.
Danas uživa u 70. godini u svojoj Puli s kojom je srastao zadnjih više od 40 godina otkako je ovaj Hercegovac rođenjem Split zamijenio najvećim gradom Istre. Godine na njemu baš ne biste primijetili. Boksački gard, stav je ostao isti, kao i stasitost, glas odmjeren, dubok, snažan, a ono što je nama za ovu priliku bilo bitno: bistri, znalački boksački pogledi. Stručni. Nekog s iskustvom borca i trenera. Ono što nas je zanimalo jest, naravno, njegovo viđenje borbe Filipa Hrgovića.
– Ostao sam ugodno iznenađen. Taktikom – naglasio je naš sugovornik.
– Ovaj mali Englez je vrlo opasan. Ono što je i kako je on boksao prvih 4–5 rundi, to je čudo. Naši su ga točno “snimili” kako s njim onda treba, te se Hrgović boksao tako da se Englez istroši. Ovaj se stvarno istrošio. Jadan, snage više nije imao, sam je pao. Hrgović ga je napao točno kad je trebao i to je nešto što me taktički oduševilo. U početku je to izgledalo… ali, ovo što je Hrgović napravio, to je remek-djelo. Kasnije sam slušao njegovu izjavu gdje je rekao koliko je on to želio. Žrtvovao je sve za ovo, tako se pripremio i zato je i pobijedio. Lijepo je rekao i koliko je batina primio, ali opet nakon svega on inteligentno govori. Oduševljen sam. Nakon 6. ili 7. runde sve se okrenulo.
Ima još nešto što je Pero Tadić pripomenuo kao bitnu stavku.
– Hrgović nije trčao. Jako bitno. Kad ti trčiš, iz kontre su opasni udarci, a kad tebe netko napada, to su dvostruko slabiji udarci. Oni mogu izgledati strašno, ali kad vas netko iz trka udari, onda čovjek “propadne”. E, tada je opasno. Hrgović nije “propadao”. Njegovi treneri su to jako inteligentno napravili, posebno 6. i 7. runda, kada Filip ruku nije ispružio, a ovaj se toliko izmorio… Taj je tukao po rukama, posvuda, da bi pogodio. To je svjetski Hrgović odradio. Fantazija. Ovo je veći gušt nego da je sve runde bio bolji.
Filip Hrgović je u ovoj borbi zapravo pokazao svoju temeljnu odliku koja ga je krasila od početka još i olimpijske karijere. Strahovito je izdržljiv.
– On je prirodno jak. Fizički, ali posebno u glavi. Možeš biti i prirodno jak, ali ako nisi takav u glavi, da možeš primiti… On je sebe za takvo što i pripremio. On je fizički, prirodno izvanserijski jak čovjek. No, povrh svega, ključ: ima mentalnu snagu.
Je li jedan od razloga pobjede, donekle, bio Hrgovićev pristup “biti ili ne biti”? On je cijelo vrijeme prije borbe izjavljivao kako je to sad taj trenutak, da mu cijela karijera stane sada u taj jedan ring, tu jednu borbu…
– To je to, ali dao je on još jednu izjavu. Kada je rekao “mali je jak, ali nije iskusan”. Taj Itauma je… nisam vidio boljeg boksača, kako fenomenalno reagira kada on udara. Ali čim ga se napadne, mali se izgubi. To je Hrgović koristio. Svako toliko bi ga udario, a onda se mali izgubi. Na kraju ga je “pomeo”. Gledao sam borbu sa svojim zetom, koji je profesor tjelesnog, i veli za Itaumu: ‘Joj, pa ovaj je stalno u punom sprintu, ali ne možeš tako stalno.‘ To smo čekali. Da sprint stane. Mali se nakon 7. runde toliko potrošio, jadan više nije mogao stajati, sam je pao. Zato što je Hrgović inteligentno vodio meč. Kad je on ušao u 8. rundu, izgledalo je kao da je meč sad tek počeo. Toliko je bio svježiji. Dugo nisam vidio spremnijeg boksača od ovog Itaume. Dakle, Hrgović je pobijedio ekstraklasu!
Hrvatska je imala, otkako je samostalna, prvake Europe i svijeta u profi boksu. Željko Mavrović, Stjepan Božić, Stipe Drviš… Gdje je tu ovaj svjetski pojas, gdje biste ga postavili?
– Bez podcjenjivanja ikoga i ičega, ovo Hrgovićevo je stvarno vrhunac. Ja sam bio treći u svijetu, dvaput treći u Europi, prvak Balkana, ali… Bio sam treći, nisam bio prvi. Zašto nisam bio prvi? Zato jer sam bio zadovoljan trećim mjestom! E, to je razlika. Velika je stvar što taj Hrgović nije bio zadovoljan dok ne dođe do vrha.
Dakako, postoji i još nešto. Javnost voli usporedbe, pa su neke već i krenule. Po sudu ovog novinara – neusporedivo, ali zanima nas mišljenje stručnjaka. Mate Parlov. Najbolji hrvatski boksač svih vremena, najbolji hrvatski sportaš 20. stoljeća. Matin pojas i ovaj Filipov. Jesu li isti? Mogu li se staviti u ravan?
– Mate Parlov je bio… Ma, pazi, to su druga vremena, uvjeti, načini. Teško usporediti. Svaki prvak… to je nešto veliko. Mate Parlov je najbolji boksač svih vremena. Mate je u svemu bio prvak, u svim uzrastima, konkurencijama, natjecanjima, amaterskim i profesionalnim. Olimpijski, svjetski, europski, sve prvak! U nogometu, evo… Pele. Kralj, ali onda gledate Messija, radi sve to, možda i više, ali u težim uvjetima. Danas je sve brže, jače, snažnije, tuku. Gledajte, meni, svima u boksu, Mate je bio uzor. Pa ja sam se zbog njega i preselio u Pulu iz Splita. Tada je Pula bila najbolji boksački centar. Cijeli grad je volio i pratio boks – veli Pero Tadić.
Sezone 1982./83. BK Pula osvojio je momčadsko državno prvenstvo bez i jedne jedine izgubljene borbe cijele sezone!
– Ma, pa mi nikad nismo boksali u Puli pred manje od 3000 gledatelja. U to doba boks je u Puli bio glavni, pa onda nešto veslanje i biciklizam. Nogomet i košarka tada su bili u povojima u Puli. Zato ne bih volio ikako uspoređivati Matu Parlova i Filipa Hrgovića. Druga su vremena, ali kada je neki čovjek, pa onda u boksu, prvak, prvak svijeta… pa što treba više?! Kakve usporedbe, čemu usporedbe, za koga usporedbe? Još nešto valja uzeti u obzir. Danas je sve vidljivo i dohvatljivo. Ne možete se danas izolirati, raditi da vas drugi ne vide, da nisu “snimili”. Sve je dostupno na internetu. Drugi svijet.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....