Da sve nije otišlo kvragu, danas bismo raspravljali o Daliću! No, i ovako nam se dogodila velika pobjeda

Jučer je bila nedjelja. Ona na polovici lipnja. Ona koja se obično, ako ste u mogućnosti i živite između naših međa, spaja s nekim četvrtkom, ponedjeljkom ili kako nas već pogodi kalendar te godine. Hrvati vole spajati. Praznike s vikendom, kraj s krajom, kako već.

Hrvati vole i navijati. Ove 2020. imali su velike planove. I velike nade. Produženi vikend došao bi sjajno, mislili su mnogi, još pred samo tri mjeseca, jer baš je za nedjelju, ovu koja je prošla jučer bio predviđen hrvatski start na Euru. Da stvar nije otišla kvragu, da virus nije poremetio svijet, da smo tamo gdje smo bili pred nešto više od tri mjeseca, od samog jutra te nedjelje, ali i koji dan ranije Hrvatska bi živjela u najavi transa. U nekom bestežinskom stanju, u nadi da se može ponoviti - ako ne i popraviti - Rusija. I mediji bi te, baš ove nedjelje, bombardirali od jutra vijestima o broju Hrvata koji su okupirali London. Poletjelo bi dvadesetak čartera, a svatko tko je bio u stanju bio bi u to rano popodne, jer termin utakmice bio je u 15 sati, obučen u kockice na tribinama Wembleyja.

Ostatak bi bio vezan uz televizore, za cijeli ostatak ove nacije baš te nedjelje, od 15 do 17 sati ne bi postojalo ništa osim Luke Modrića i prijatelja kontra Engleza.

A evo, prošla je ta nedjelja, svanuo je ponedjeljak, lipanj je prepolovljen, a mi smo sretni jer smo pobijedili prvi val virusa, jer smo otvorili granice, pa se spašava turistička sezona i jer se na tribinama mogu pojaviti i navijači.

Od utorka, preciznije, na HNL-u će moći na tribinama biti trećina kapaciteta gledatelja. Ako ste pojačali ton, ne svaki put i ne na svakom stadionu, doduše, mogli ste do sada, u ovih nekoliko odigranih utakmica u posljednja dva tjedna, čuti kako golman viče na desnog beka, kako se trener dere na špicu i, kakav je, uglavnom, međusobni vokabular. Nogomet je u vremenu današnjem, iako je morao odustati od Eura, odnio sportsku pobjedu nad virusom, kao najveći i najbogatiji sport poveo je križarski rat protiv virusa. I igra se, krenuli su Španjolci, čak i Talijani, oni još za razliku od Hrvata bez publike, ponekad samo uz ton s video-igrica, a svijet će konačno biti drukčiji kad ovoga tjedna krenu i Englezi.

Nema publike, nema Eura, ali ima nogometa. Kao novi početak sporta.

U nas će tribine napuniti jedan od najvećih sportaša današnjice, Novak Đoković dovest veliki tenis u Zadar, a tamo su se izgradile tribine za devet tisuća gledatelja, od kojih bi trećina ili možda i pola njih moglo biti na tribinama i uživo gledati kako to rade majstori. Bit će ih onoliko koliko ih može ući.

Sport postoji zbog publike, iako je tu u vremenu današnjem i zbog TV prava. Uskoro, takve se naznake, trebalo bi biti moguće imati gledatelje i u zatvorenom prostoru, a to znači da bi uz pridržavanje nekih mjera i sportovi koje nije moguće igrati na otvorenom dobili dozvolu pokazati se navijačima.

Doduše, i tu imamo izuzetke, pa se već igra. Recimo, njemačka košarkaška liga, koja trenutačno igra svoj turnir za prvaka u Münchenu, a uskoro će svi vrijedni španjolski klubu stići u Valenciju i to odigrati, do konca lipnja svoje finale sezone.
Sve bez gledatelja. Uz povike s klupe, s parketa i uz onaj ogavan zvuk koji proizvodi škripa tenisica.
Kakav bi mogao biti maksimum onoga što možete dobiti iz jednog takvog TV prijenosa, kojemu nije dodana vrijednost huk s tribinama, moći ćete provjeriti od kraja srpnja kad će krenuti finiš NBA sezone. NBA će pokušati biti jedinstvena, biti predvodnik jednog novog vremena, za koje, na kraju dana, nitko ne želi da postane zauvijek nova realnost, novo normalno.

U tri mjeseca, nešto više od toga, sve se okrenulo. Danas je velika vijest da ćete moći na tribine, danas je velika vijest da se uopće nešto igra. Danas je velika vijest da možete uživati i sami baveći se sportom. Jer tako to nije bilo donedavno.
Uz nadu da ćemo već najesen moći na tribine, da će stadioni biti krcati, da će dvorane gorjeti i da će svijet biti isti kakvog smo ostavili, povratak u neku normalnost jest ono što valja pozdraviti.

I ne razmišljati previše o tome da bi baš danas, da sve nije otišlo kvragu, raspravljali kako je Zlatko Dalić vodio bitku na Wembleyju.