Ilija Kovtun posljednjih je mjeseci, sasvim razumljivo, najeksponiraniji Ukrajinac u hrvatskoj gimnastici. Aktualni olimpijski doprvak na ručama zatražio je hrvatsko državljanstvo i od ovogodišnjeg će Europskog prvenstva nastupati pod zastavom naše zemlje. No, postoji još poveznica između ukrajinske i hrvatske gimnastike, a jedna od njih je Julija Ljubančić, trenerica koja je prije gotovo tri desetljeća došla u Rijeku gdje je osnovala GK Vita, a u međuvremenu je postala i jedna od najuglednijih svjetskih sutkinja s "nastupima" na Olimpijskim igrama u Tokiju i Parizu.
Sudački posao obavlja i ovaj vikend na Svjetskom kupu u Osijeku, a u Gradu na Dravi je bila i kao trenerica dviju perspektivnih 17-godišnjih gimnastičarki, Mile Prpić i Sofije Mešter, koje su bile dio hrvatske reprezentacije.
- Osječki turnir je poput svjetskog prvenstva. Došle su iznimno jake vježbačice, strašna je konkurencija. Osijek je svima broj jedan jer je prekrasan domaćin, publika je predobra, hrana je fina. Slušamo samo pozitivne komentare, sve više i više zemalja dolazi ovamo - ističe Julija Ljubančić.
Njezina hrvatska priča počela je 1997. godine...
- Došla sam jako mlada. Kad se raspao Sovjetski Savez, svi smo počeli tražiti priliku negdje vani i tako se meni dogodila Hrvatska. Bilo je i drugih ponuda, ali ipak sam ostala tu i jako sam sretna u Hrvatskoj, lijepo mi je ovdje.
U vrijeme SSSR-a bila je perspektivna gimnastičarka, ali u žestokoj konkurenciji nije se uspjela probiti do seniorskih voda.
- Bila sam prilično dobra u juniorskoj kategoriji, ali vidite koliko sam visoka. To je u SSSR-u bilo presudno, kriteriji su bili jako strogi, pa ako si narastao ‘iznad letvice‘, bilo je gotovo. Ogromna je bila konkurencija, to je bila gimnastička zemlja, bili smo iznimno jaki u tom sportu. U to vrijeme nismo smjeli raditi jednu ili dvije sprave, postojao je isključivo višeboj i to je bila jako visoka razina kvalitete.
Možete li nam još malo približiti kako su izgledali treninzi u tom famoznom sovjetskom gimnastičkom sustavu?
- Imali smo sportske internate gdje sam i ja bila, to je bilo osmišljeno za nadarenu djecu. I tamo smo bili posvećeni treningu više nego bilo čemu drugom. Fokus je bio na sportu, to je bio prioritet. Ispred škole, ispred obitelji, ispred svega drugoga. Bio je to jako strog sustav, imali smo dva, tri treninga na dan, imali smo tim fizioterapeuta, doktora, nutricionista, sportsku kliniku, stalno smo bili na nekim kontrolama. Ništa se nije prepuštalo slučaju.
Je li vam kao djetetu teško padalo što ste morali biti odvojeni od obitelji?
- Ma ne, to je bilo nekako normalno. Kod nas je uspjeh bio ispred svega. Bio je to drugačiji sustav, nije bilo važno jesi li sretan, važno je bilo da si uspješan. Nitko te tamo nije pitao kako se osjećaš, nego koliko ga doprinosiš.
Rođeni ste u gradu Lavovu na zapadu Ukrajine. Zemlja je već četiri godine pod ruskom agresijom, imate li tamo još koga od bliže obitelji?
- Mama mi je i dalje u Lavovu, povremeno dolazi ovamo. Zapadna Ukrajina je pošteđena čestih granatiranja, ali zna se tu i tamo dogoditi, tako da situacija nije baš posve normalna, ali ljudi su se prilagodili. Žive, rade i raduju se svakom danu. Ja slabo odlazim u Ukrajinu, imam ovdje toliko posla da ne stižem, a sada i nema prevelikog smisla ići tamo.
Koliki vam je šok bio kad ste došli u Rijeku, iz sustava koji ste opisali u dvoranu koja ni dan-danas nema pravih uvjeta za gimnastiku?
- Najvažniji su ljudi, njihov optimizam i znanje, tako da se snalazimo. Odemo često u Lučko odraditi treninge, time nadoknađujemo to što nam nedostaje. Naravno, bilo bi lijepo da dobijemo i dvoranu u Rijeci jednog dana, ali ponavljam, volja djece i entuzijazam trenera su ispred svega, time se sve može pokriti. Uostalom, ni Filip Ude i Tin Srbić nisu imali uvjete, pa dokle su došli? Tako da se ne možemo vaditi na to. A sada još imamo dvorane po Hrvatskoj u koje možemo i doći, prije nije bilo ni toga, gimnastičari su morali ići izvan Hrvatske na treninge. Imamo strpljenja, a cure su vrijedne i mlade, tek im je 17 godina.
Koliko mogu Mila i Sofia?
- Mila je višebojka što je dobro, jer preko višeboja je najlakše proći na Olimpijske igre. A Sofia se specijalizirala za ruče, tako da moramo drugačije raditi s jednom i drugom. Idemo malo gore, malo dolje, nekad je to finale kao nedavno u Kairu, pa onda ne prođemo kvalifikacije kao u Osijeku.
Jeste li strogi kao trenerica, jeste li prenijeli nešto iz tog bivšeg sovjetskog sustava ili ste se ipak prilagodili?
- Prilagodila sam se, više idem na autoritet prijateljstva. Dosta razgovaram s curama, planiramo zajedničke treninge, ne želim da im to bude pritisak, da idemo preko nekih granica. A tu je i škola, cure su odlične učenice, moraju odraditi ispite i to također poštujem, posebno kad vidim da dođu iscijeđene poslije osam sati u klupi. Da možemo imati samo osam sati treninga, vjerojatno bi bilo bolje.
Može li se dogoditi da se Mila i vi zajedno plasirate na OI u Los Angelesu, ona kao gimnastičarka, a vi kao sutkinja?
- To mi je još jedna ambicija, otići na OI i kao trenerica. Uspjela sam kao sutkinja, to mi je bio cilj, a sada bi bilo lijepo da uspijem i kao trenerica. Mogla bih maštati i o olimpijskim medaljama, ali to ipak nije realno. To je u gimnastici iznimno teško, zato bi već i sam plasman bio uspjeh za hrvatsku gimnastiku. Radit ćemo na tome, ne smijemo pokleknuti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....