Prije malo više od dva mjeseca (21. svibnja) ostavku na dužnost predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora podnio je Zlatko Mateša. Najdugovječniji čelnik naše olimpijske organizacije, koji je na tom mjestu bio od 2002. godine.
Uskoro taj isti HOO će dobiti novog predsjednika. U liku doktora. Vrlo prikladno, jer olimpijska nam nacionalna kuća trenutačno nalikuje na teško oboljelog pacijenta. Kojem treba precizna dijagnostika, a potom odgovarajuća terapija. Pustimo priču gotovo pa obojice kandidata za predsjednika, dr. Dragana Primorca i dr. Josipa Varvodića, kako HOO/“hrvatski sport nije u krizi, već mu samo treba...
Ne, ne. Istinu valjda znamo, pa svjedočimo njoj, cijela nacija. Ako u sportu imamo pronevjere novca u višemilijunskoj vrijednosti, bijeg iz države jednog pojedinca (Pavlek), uhićenje osumnjičenog direktora (Šegota), ako imamo izvide i slične radnje nadležnih tijela poput policije, USKOK-a, pa onda još i sumnjičenja o bespravnim radnjama u pojedinim nacionalnim sportskim savezima, ako je već mjesecima tema “kriminal u sportu” u uvodnim, udarnim minutama nacionalnih TV medija i naslovnicama ozbiljnih tiskovina, onda je svima u Lijepoj Našoj jasno – hrvatski sport jest u krizi. Teškoj krizi.
Ona nije rezultatska, srećom i Bogu hvala, ali ćudoredna kriza jest i o tomu spora nema.
U srijedu, 29. srpnja, u 13.00 sati, u zagrebačkom hotelu Sheraton održat će se izvanredna izborna Skupština Hrvatskog olimpijskog odbora. Tog bismo dana trebali dobiti novog predsjednika HOO-a. Apropos kandidata, nismo zaboravili kako tu postoji i treći čovjek. Ne mislimo na istoimeni legendarni film s mlađahnim Orsonom Wellesom. Treći navodni kandidat je također i opet (gle čuda) liječnik, dr. Miroslav Buljan. Iako, teško da će on stvarno i biti kandidat jer, po neslužbenim podacima, čovjek je podnio kandidaturu, ali bez podrške ijednog saveza. A treba ih barem 10. Uz to, nije ni član Skupštine HOO-a. Stoga je za očekivati da će njegova kandidatura na Skupštini biti proglašena nevaljanom. Zašto se uopće prijavio? Ekshibicionizam ili pokušaj samoreklame? Niti jedno ni drugo. Svaki se punoljetni i nekažnjavani državljanin Republike Hrvatske može prijaviti za predsjednika HOO-a, a drugo je pitanje to što nikad neće postati kandidatom. Toliko o “trećem čovjeku”. Više nas zanima izbor onog kojeg ćemo od srijede nazivati prvim čovjekom olimpizma u Hrvata.
Ovaj novinar poznaje osobno obojicu kandidata. Obojica su intelektualci, uglađenog nastupa, profinjenog rječnika, neosporno obojica priznati i prepoznati u sportu. I da, obojica su vrhunski liječnici s međunarodnim ugledom. Dr. Josip Varvodić je kardiokirurg, čovjek koji izravno i dokazano spašava ljudske živote. Dr. Dragan Primorac, vrhunski genetičar i forenzičar, jedan od svjetskih pionira personalizirane medicine.
Obojica su u sportu. Josip Varvodić je predsjednik Hrvatskog plivačkog saveza i prvi dopredsjednik European Aquatics (Europskog saveza vodenih sportova), te time i član Ureda World Aquaticsa. Dragan Primorac bio je aktivan natjecatelj u taekwondou, a odnedavno je i predsjednik Hrvatskog taekwondo saveza.
Ova su dvojica liječnika bili na čelu svojih predizbornih promidžbi za koje se uvriježeno zadnjih mjesec dana govori i piše da su bile vrlo prljave. Tako zbore čak i obojica kandidata. Međutim... ne bismo se u cijelosti složili.
Jest, ona je bila oštra, ali malo smo zaboravili zapravo što znači i kako izgleda prava “prljava kampanja”.
Prvo, nijednog trenutka ona nije prerasla u obračune ad hominem. Izravno, nisko međusobno vrijeđanje s izvlačenjem “prljavog rublja”, ne štedeći ni obitelj. E, to je “prljava kampanja”. Ne velimo da smo je prizivali, očekivali, ne daj, Bože. Samo navodimo što je, kako izgleda “prljava kampanja”, pa i u najrazvijenijim zapadnim demokracijama. O, pa imali smo i mi “prljave kampanje” za predsjednika HOO-a.
Godine 2000., usred OI u Sydneyu, tadašnji predsjednik Antun Vrdoljak prozivao je protukandidata, sada pokojnog prof. Zdravka Hebela, kako ima stožer u sidnejskom restoranu Balkan.
- “Ime vam sve govori, kakvi ljudi se tamo sastaju.”
Ili kada je Vrdoljak o Hebelu, svojedobnom vaterpolskom vrataru, rekao:
- “Taj je osvojio zlatnu medalju, a da kapicu nije smočio, jer je bio rezerva.”
No, od 2004. godine, kada je Mateša tijesno pobijedio Ivicu Močića Stošića (61-56 u glasovima, zadnji zanimljivi izbori), svi kasniji bili su čista kamilica, pro forme. Često i bez protukandidata. Godine 2008. jednoglasno pobjeđuje Mateša (126 glasova) bez protukandidata. Godine 2012. ponovo jednoglasno (tada 113 glasova). Četiri godine kasnije 121 glas, a protiv tek 2. Ta dva su stvarno bila neupućena. U pandemijskoj 2020. ponovo jednoglasno. Godine 2024. opet jednoglasno i bez protukandidata. Zadnja dva desetljeća izborne skupštine HOO-a bile su predvidljive poput mladoženjina mamurluka nakon momačke večeri.
Zato nam je ovo sadašnje predizborno doba za čelnika HOO-a tako čudno, pa onda i tobože “prljavo”. Nije ništa čudno i nije tako prljavo. Dvojica se kandidata nadmeću za jednu stolicu i to je to.
Što se poruka kandidata tiče, one su u dobroj mjeri vrlo slične. Nužna je “razvidnost i odgovornost financiranja”, “sportaši moraju biti u središtu”, “trenerima moramo vratiti dignitet”, “vratiti povjerenje u sustav”...
Dragan Primorac spomenuo je kako kani ograničiti trajanje mandata predsjednika na dva mandata. Jedino ne znamo što je mislio o ovom sadašnjem mandatu, jer on neće trajati 4 godine, već dvije, do 2028. Ovo su ipak izvanredni izbori.
Josip Varvodić u početku je doživljen kao onaj koji gleda samo na olimpijske sportove, pa je s vremenom sve učestalije spominjao jednaku vrijednost neolimpijskih sportova.
Mi ćemo pak za konac navesti nešto što smo napisali prije dva mjeseca, nakon ostavke Zlatka Mateše. Ako mislimo da ćemo samo izborom novog čelnog čovjeka HOO-a sve razriješiti, grdno se varamo. Nije problem u pojedincu, već u sustavu. On zaslužuje, kompjuterskim rječnikom, “reset”, i onda preslagivanje. Ujedno, po nama, i još nešto, ključno, što god tko mislio o tomu.
Kontrolu cijelog HOO-a nužno mora provoditi država! Ne u sportskom, stručnom pogledu, ali novčani je nadzor nužan. Tu čak ne mislimo na Državnu reviziju, jer oni dokazano ne rade. Slučaj Pavlek je to pokazao i dokazao. Mislimo na resorno ministarstvo, na Vladu RH.
Zašto to zazivamo? Proračun HOO-a je 64,5 milijuna eura, a 98% sredstava daje država. Mi, porezni obveznici. E, onda mi to imamo pravo zahtijevati. To govori i zdrava logika. Nema tu nikakvog pozivanja na “olimpijsku autonomiju”, “miješanje politike u sport” ili će se kao tobože netko u Lausannei u MOO-u zapitati... Prije bismo rekli da se u Lausannei pitaju kako je moguće da je nekom nacionalnom olimpijskom odboru “procurilo” toliko milijuna eura.
Ne, onaj koji novac daje, ima puno i legitimno pravo nadzirati, pitati, provjeravati kako se novac troši, kome, koliko i temeljem kojih kriterija. Kraj priče. Živio doktor predsjednik!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....