Četrnaest velikih medalja, a od toga čak 11 zlatnih! Toliko ih je od 2010. godine do danas blistalo oko vrata Sandre Elkasević, donedavno Perković, jedne od najvećih hrvatskih sportašica svih vremena. Neponovljive sportašice, vječno gladne novih uspjeha, novih trijumfa, novih probijanja granica. Izraz "rođeni pobjednik" možda zvuči pomalo izlizano, možda se prečesto upotrebljava, ali kad je Sandra u pitanju, nema boljeg opisa. Ona je doista školski primjer rođene pobjednice, sportašice čudesno jake u glavi, sportašice za koju ne postoje nepremostive prepreke, koja je u stanju pronaći put do vrha i kad su je mnogi spremni otpisati.

Spomenuli smo 14 velikih medalja, a posljednju od njih, naravno zlatnu, osvojila je prije samo nekoliko tjedana na Europskom prvenstvu u Rimu. Sedmi joj je to kontinentalni naslov u nizu, žena ne silazi s prijestolja od 2010. godine! Promijenile su se u tih 14 godina brojne konkurentice, mijenjali su se gradovi, Sandra je čak promijenila i prezime, ali i dalje je nedodirljiva kraljica diska na Starom kontinentu. Možete li uopće zamisliti koliko je teško vladati desetljeće i pol u tako zahtjevnom i konkurentnom sportu poput atletike, pored svih ozljeda koje su je pratile, protiv novih i mlađih suparnica koje se pojavljuju u posljednje vrijeme? Toliko teško da nitko u povijesti europske atletike nije skupio ni pet naslova u jednoj disciplini. A Sandra ih ima sedam!

Jača konkurencija

"Praznik u Rimu" bio je Sandri snažan vjetar u leđa za predstojeće Olimpijske igre u Parizu. Bilo je situacija u posljednje vrijeme zbog kojih je i sama počela sumnjati, rezultata koji su joj, kako će i sama priznati, malo poljuljali samopouzdanje, ali trijumf u Vječnom gradu ponovno ju je napunio vjerom u vlastite sposobnosti i dao joj goriva za borbu sa suparnicama koje je čekaju u Gradu svjetlosti.

ANDREAS SOLARO Afp

Naravno, svi smo svjesni, a svjesna je i sama Sandra, da je konkurencija na svjetskoj pozornici daleko jača od one u europskim okvirima. Tu je, prije svih, braniteljica olimpijskog zlata Valarie Allman koja je i na nedavnim američkim kvalifikacijama bacala preko 70 metara, tu je i nekadašnja svjetska prvakinja Bin Feng, a iako je Sandra broj 1 u Europi, ne treba zanemariti ni kontinentalne konkurentice poput neugodne i nepredvidive Nizozemke Jorinde van Klinken...

- Čeka me teška borba, a ja se neću predavati. Znate i sami da kod mene nije gotovo dok nije gotovo. Nadam se lijepom vremenu u Parizu, dobroj volji i osjećaju kakav sam imala u rimskom finalu. Veselim se, baš se veselim i dat ćemo sve od sebe da završi dobro - rekla je Sandra nakon trijumfa na EP-u.

Jasno je da neće biti lako doći do postolja u Parizu, ali to je Sandra, nikad se nemojte kladiti protiv nje. Čak i ako na globalnoj sceni nije dominantna kao što je bila prije nekoliko godina, nebrojeno je puta dokazala da zna izvući najviše iz sebe kad je to najpotrebnije. A o iskustvu pobjeđivanja da i ne govorimo. Sandra zna kako se osvajaju olimpijske medalje, štoviše zlatne, bila je na vrhu olimpijskog postolja u Londonu 2012. i u Rio de Janeiru četiri godine kasnije.

U Tokiju se prije tri godine priča nije razvila onako kako je najbolja hrvatska atletičarka priželjkivala. Puno problema stiglo je na naplatu i ostala je izvan olimpijskog postolja, na četvrtom mjestu. Razočaranje je bilo veliko, priznala je i sama kasnije da je to četvrto mjesto doživjela kao svojevrsni šok. Ali, nakon 11 uzastopnih medalja na najvećim natjecanjima (!), 11 medalja na svjetskim i europskim prvenstvima te Olimpijskim igrama, to je zapravo bilo i normalno.

- Bio mi je šamar taj Tokio i to četvrto mjesto iako sada više ne zvuči tako loše biti četvrti na Olimpijskim igrama. Ali, u tom trenutku, za mene je to bio smak svijeta. Sve se loše poklopilo. Baš sam bila depresivna. Vrijedila sam tamo za medalju bilo koje boje, OK možda ne za zlato, a možda i da ako bi sve bilo savršeno. Stvarno sam bila utučena - govorila je tada.

Prvi cilj je ostvaren

No, baš je u tim trenucima Sandra ponovno potvrdila koliko je fascinantna sportašica. Kad su je mnogi prekrižili, uvjereni da je to početak njezina kraja, ona se podigla na impresivan način. Godinu kasnije osvojila je svjetsko srebro, ostavivši iza sebe i olimpijsku pobjednicu Allman, a nekoliko tjedana kasnije dodala je tome i europsku krunu.

ANNE-CHRISTINE POUJOULAT Afp

Prošla godina ponovno je bila izrazito izazovna, pogodile su je dvije ozbiljne ozljede zbog kojih na SP-u u Budimpešti nije mogla bolje od petog mjesta. Ostavili su ti problemi traga ne samo u fizičkom smislu, već i na njezinoj psihi, počela je nesvjesno štedjeti nogu, pa ni otvaranje aktualne sezone nije bilo u njezinom prepoznatljivom stilu. U Rim je na EP doputovala je tek kao treća na kontinentalnoj ljestvici, bila je prilično oprezna u najavama, a onda je opet kad je najviše trebalo, pokazala koliko je jaka. Prebacila se u pobjednički mod, pronašla u sebi najbolji hitac sezone i još jednom ostavila suparnicama mrvice. I kako smo istaknuli - uhvatila snažan vjetar u leđa za Pariz.

- Prvi cilj ove sezone je bilo Europsko prvenstvo i osvojila sam zlatnu medalju koju sam lovila. Sljedeći cilj je medalja na Olimpijskim igrama u Parizu. Prošle godine sam se mučila nakon Svjetskog prvenstva, nisam osvojila medalju i bila sam razočarana jer sam cijelu sezonu bila ozlijeđena. Uspjela sam se vratiti u formu, ali na žalost, nisam mogla dati sve od sebe i bilo je to jako, jako teško razdoblje za mene. Ali sada sam se vratila i veselim se natjecanju u Parizu. Ovo će mi biti četvrte Olimpijske igre, a već imam dva zlata. Znam da će djevojke tamo biti jake, ali želim biti najbolja. Rimsko zlato je zato iznimno važan rezultat za Olimpijske igre - jasno je poručila Sandra nakon sedme europske krune.

Odavno smo napisali, i stojimo iza toga, da je Sandra najveća bacačica diska u povijesti. Dođe li do treće olimpijske medalje, taj će status učiniti još čvršćim i još će ga teže izgubiti u budućnosti...