Kad je sve trebalo biti gotovo, kad su se i Brekalo i Fiorentina suglasili s uvjetima posudbe, Dinamo je odustao od posla. Zato jer, prema riječima Brekalova menadžera Andyja Bare, “nije sigurno da će Jakirović ostati trener”. A Jakirović je u svome kadru želio Brekala, pa tko zna što bi bilo da dođe neki drugi trener kojeg Brekalo ne zanima, bi li onda više od pola milijuna eura bilo bačeno u vjetar?

Iako, dakako, ne postoji nikakvo jamstvo ni da bi taj uloženi novac opravdao svrhu, odnosno, da bi Brekalo donio Dinamu još jedan naslov prvaka. Međutim, krucijalni je maksimirski problem nešto veći i teži, a navedeni slučaj to samo dodatno potvrđuje.

Ne smije ovisiti

Klub nema sportskog direktora i zato se događaju ovakve situacije. Sportski bi direktor trebao biti ključna osoba, čovjek koji donosi kontinuitet sportske politike, stvara i jamči viziju i klupsku strategiju. Kratkoročnu i dugoročnu – da postoji sportski direktor, tada ne bi bilo nikakvih dvoumica u dovođenju i odlascima trenera i igrača. Pa čak ni u ovakvim situacijama, kad se treneru žestoko drma stolac, kad nije sigurno hoće li “preživjeti” subotnje gostovanje na stadionu Aldo Drosina u Puli. Ili neku sljedeću utakmicu...

Jer, transferi igrača ne smiju ovisiti o afinitetima aktualnog trenera (tko zna koliko će bilo koji trener ostati u klubu, jasno je da su treneri prvi na udaru kad ne ide dobro), nego o klupskoj procjeni funkcioniranja budućnosti. Koja je, dakako, usko povezana i s radom Omladinske škole, posebno u klubovima poput Dinama, zna se koji su igrači maksimirskom klubu dosad donosili najveće prihode od transfera. Vlastiti mladi igrači...

Bez sportskog direktora sasvim sigurno nema ni kvalitetnog planiranja budućnosti, nego se sve svodi na preglasavanja unutar klupskoga vodstva oko dovođenja ili odlazaka trenera, igrača...

Logično što se događa

Svatko će uvijek imati neke svoje razloge zašto je “za ili protiv” nekoga, ali nitko neće za povučene poteze snositi odgovornost! Kao što bi je snosio sportski direktor - rezultati bi, naime, pokazali je li vukao dobre ili loše poteze, je li izbor trenera bio dobar ili ne, jesu li dolasci i odlasci igrača kvalitetno odrađeni, je li Omladinska škola ustrojena kako treba i ispunjava li svoju svrhu...
I kad nema sportskog direktora, onda je i logično da se događaju ovakve, naizgled nelogične situacije, poput naprasnog odustajanja od Brekalova transfera.

Taj nedostatak vizije i strategije definitivno je najveći Dinamov problem. Jer, neće biti nikakva tragedija ne osvoje li Plavi jedno prvenstvo, sport i život satkani su od uspona i padova. Klub nije propao ni 2005. godine, nakon ispadanja u Ligu za ostanak, nego se sljedeće sezone vratio bolji, jači i uspješniji.

Neće ni sad biti tragično ne bude li prvi, ali bit će pogubno ne zna li se već sad kako bi Dinamo, barem približno, trebao izgledati u novoj sezoni?

Do ožujske Skupštine

Tko će biti trener, s kojim se igračima treba oprostiti, koga treba prodati, koga dovesti, kako vratiti pravu funkciju Omladinske škole...? A to se sigurno neće ni znati do ožujske Skupštine, kad će biti izabrano novo klupsko vodstvo ili će, pak, postojeći čelni ljudi dobiti novi mandat. A onda bi napokon trebao biti izabran i sportski direktor, čovjek koji će imati velike, najveće ovlasti, ali istodobno i najveću odgovornost. No, vrijeme curi i velika je opasnost da od sumorne sadašnjosti još sumornija bude Dinamova budućnost...