Hrvatska nije ostvarila cilj. Nije se plasirala u četvrtfinale SP-a, niti u olimpijske kvalifikacije za nastup na Igrama u Parizu 2024. godine. Ako je to bio cilj koji je postavljen prije šest godina, onda je to neuspjeh. Bili smo jako blizu i zbog toga će ostati vječni žal, jer to što smo propustili na SP rijetko se događa. Trebala nam je pobjeda protiv Mađarske da uspijemo sve, vodili smo u 56. minuti 22:18 i onda je sve otišlo k vragu.
Mađarska nas je dobila, jer je bolje pripremljena za nastup na SP. Mađarska je unijela silinu u zadnji 15 minuta koje hrvatske rukometašice nisu mogle pratiti. Mađarska to može jer su njene igračice stalne u Ligi prvaka koji je najviši rukometni kriterij. Mi takvih nemamo. Mađarska ima Topfner, Vamos i Tovizi iz Debrecena, Klujber, Biro, Marton, Bordas, Simon (igračicu preokreta) iz Ferencvarsoaa, Lukacs i Schatzl iz Gyora. Samo nekoliko detalja iz drugog dijela utakmice s Mađarskom. Milosavljević je od naših 11 golova zabila 7 sve iz penala. Zadnji gol neka naše druge igračice osim nje zabila je Blažević u 43. minuti. To je bio zadnji naš gol iz igre i tada je bilo 18:12 za Hrvatsku. Mađarska je od tada napravila 11:4, a jurila je s Klujber na prednjoj ne bi li zbunila naš napad. Trebalo je mirnoće, ali kako biti miran ako noge ne slušaju. Krila nam u drugom dijelu nisu zabila niti jedan gol.
Izbornik Obrvan će reći da su igračice rekle da mogu, ali očito je da nisu mogle. Jer, kada nisi spreman, glava ne radi kako treba i onda se događaju greške, promašaji. A svašta smo promašili. Budimo iskreni dugo nas je u igri držala Dejana Milosavljević s izvođenjem sedmeraca, ali na kraju je i ona promašila. Mađarska nije, Klujber koja je to radila dobro promašila je, ali joj se lopta odbila u ruke i zabila je gol, što je samo dokaz da sreća prati hrabre. Hrvatska nije bila spremna za ovakav teški nastup u šestoj utakmici na SP. Vidjelo se to i protiv Senegala koji nas je fizički razbio na startu, tako da su se Camara i Sagna poigravale s nama, a taj isti Senegala ostaje je daleko od četvrtfinala. Vidjelo se protiv Kameruna da nemamo širinu, da bi nam to moglo biti problem, što se pokazalo u sudaru s Mađarskom. SP je teško, odigrano je do četvrtfinala šest utakmica i sve to treba izdržati u jako visokom ritmu posebno kada igraš s europskim reprezentacijama. Da smo bili na razini iz Danske s Eura 2020. kada smo osvojili broncu, ovo bismo sigurno glatko prošli, ali nismo bili, ni blizu. Ozbiljnoj europskoj reprezentaciji kao što je Mađarska to je uvijek velika šansa.
Ivica Obrvan često je znao ponoviti da je on pet dana na čelu tima prije SP, da nije mogao nešto bitnije učiniti. Opravdana konstatacija. A što da smo napravili uspjeh, da je bilo samo malo više sreće? Bismo li i onda vrtjeli istu priču. Ne treba ići za tom pričom, koliko god je ona istina. Obrvan je snimio situaciju, postavio neke drugačije gabarite u našu igru vjerojatno procijenivši da nam to može najbolje pomoći. Želio je najbolje, imali smo glavu i rep, ali nije to uspio ostvariti. Sada se može postaviti pitanje nismo li prebrzo otpisali Tenu Petiku izuzetno snažnu, važnu za obranu, za napad, igračicu koja igra u jakoj francuskoj ligi… koliko god činjenica da je Mičijević broj 1, a Barišić se nametnula kao broj 2 bila točna.
No, Barišić je prvi puta igrala na jednom ovako teškom natjecanju i nakon sjajnog početka to se vidjelo. Njena kvaliteta je neupitna za budućnost, samo je dokaz koliko Podravka mora inzistirati na njoj, ali odmah ne ide samo tako. Šimara se pretvorila u prvo lijevo krilo, Paula Posavec koja je dosad to bila ostala je na klupi. Blažević na sredini nije imala dodatak u Steli Posavec kao dosad. Zadravec koja dosad nije bila prvo desno krilo, sada je došla u prvi plan, a Japundža koja recimo jest – nije, makar je ispred Burić u Lokomotivi na toj poziciji. A Burić protiv Mađarske nije imala priliku. Šenvald je uz Ježić bila OK, makar ona nije Ana Debelić još uvijek, a Mija Brkić koja je ogroman talent očekivano je oscilirala. Nismo imali ljevaka, Klara Birtić nije u formi u kojoj je bila lani, Katarina Pavlović je nestala, a Dora Kalaus nije se uspjela nametnuti, pa smo krpali desnu stranu s Dejanom Milosavljević, a krpanje nikad nije jednostavno. Možda smo izgubili jaču sredinu zbog toga, a nešto ekstra na desnoj strani napada nismo dobili.
Nosile su nas Tea Pijević i Katarina Ježić. Tea je još jednom dokazala zašto je prva hrvatska vratarka, a kapetanica ‘Kata‘ što znači biti igrač za tim, koji je u stanju pokrpati svaku rupu kada treba. Njih dvije nisu imale pratnju, a da bismo prošli to nam je i te kako trebalo. U Danskoj prije tri godine sve su bile pratnja i to je ta razlika zbog koje su Mađarice imale sreće više nego na prethodna dva natjecanja protiv nas.
Najviše je šteta zbog šanse da se ode u Pariz, ali što je tu je. Život ide dalje, ima iza Pariza i Los Angeles, imamo potencijala, bilo bi dobro da se vratimo u Ligu prvaka, jer se tako brže raste. A možda jednom narastemo da ne moramo igrati na Kockici.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....