Gospodine Kovačeviću, svaka čast, ali čemu ta izjava? Evo zašto uopće niste u pravu

Ne postoji egzaktan dokaz, ali postoji nešto u ili ispod Maksimira što generira trenerske reakcije i oduške. Mario Kovačević u tom aspektu nije iznimka, već pravilo...

- Mene novinari u Zagrebu ne cijene, ja to znam... - rekao je Dinamov trener odmah nakon impresivne predstave na Poljudu, kojom samo neki nepredviđeni i opći kolaps može spriječiti Modre da dođu do titule prvaka.

U jednu ruku, ta je izjava razumljiva, stigla je nakon duge i teške, "ekspres-lonac" sezone, sa zapravo očekivanim amplitudama, s obzirom na novu momčad, nova pravila, nove ideje, koje sa sobom neminovno vuku amplitude igre i rezultata. Mario Kovačević, pritom, u Maksimir je stigao kao "protegé" Zvonimira Bobana, s reputacijom čovjeka koji je u nižim ligama osvojio sve što se moglo, te uz argument ostvarenja u Varaždinu i Slavenu Belupu. Zagrebački novinari, budimo iskreni, kao i navijači, prošlog ljeta nakon odlaska Sandra Perkovića ciljali su primarno Alberta Rieru, Victora Sáncheza, pa i Gonzala Garcíju.

- Stojim(o) iza njega do kraja - kazao je u jednom neformalnom razgovoru Boban, prije nego što se jesen nakrivila, a klub je stajao u bodovnom deficitu, bez elemenata igre za koje se može čvršće primiti.

Sjetili smo se tada i Bobanove epizode u Milanu, kada je Paolu Maldiniju kazao da je ideja s Marcom Giampaolijem - kriva, i to već na pripremama, na što je Maldini odgovorio da se takvi prijelomi preko koljena ne mogu raditi u kontekstu klupske veličine. Ta anegdota služila je kao model prema kojem Boban nema problema s "rezanjem". Predsjednik Dinama, tamo između listopada i studenoga, kada je Dinamo zbrajao dvije pobjede, jedan remi i četiri poraza, nije, ipak, posegnuo za "milanskim poučkom"...

Teško da će itko do kraja sezone pokvariti planove Kovačeviću i Modrima

TOM DUBRAVEC Cropix

Četiri mjeseca nakon, i Boban i Kovačević ispadaju - pobjednici. Prvi jer je zauzdao moć navike promjena, drugi jer je otad do danas u SHNL-u stvorio igru i rezultat, valoriziranu s deset bodova "fore", sa skorom 7-2-0 u derbijima s Hajdukom, Rijekom i Osijekom, uz razliku pogodaka 17-4, činjenicom da je prvi trener s dvije poljudske pobjede otkad je HNL-a (jedini put to se dogodilo u sezoni 2016./17., ali jednu je pobjedu upisao Petev, drugu Kranjčar), kao i činjenicom kako je ovo tek drugi put u zadnjih pet sezona (!) da je Dinamo prvi nakon 25 kola, i to uz argument efikasnosti: Dinamo je sada 11 kola prije kraja zabio 59 pogodaka, dok je lani na kraju sezone na kontu imao 69, preklani 67 golova.

Od poraza od Istre 1961., dakle, početkom studenoga do danas, 50-godišnji trener nanizao je u domaćim okvirima osam pobjeda i dva remija, a preko Karlovca i Kurilovca zakoračio je u polufinale Kupa; osnovne, iako nikad jasno komunicirane ambicije o naslovu prvaka, a Kupu kao bonusu - ostvaruju se.

‘Skepsa je postojala, ali ona u velikim klubovima dolazi u paketu s funkcijom. Ono što ostaje jedina prava valuta nisu simpatije, ni mišljenja, nego - rezultati. A dok oni stoje na Kovačevićevoj strani, pitanje novinarske ljubavi zapravo je sporedna tema...‘

Čemu onda izjava o ZG-novinarima, iako Kovačević intimno ide i dalje prema stručnjacima, bivšim trenerima, nekim analitičarima pa i dijelu navijača, logično je pitanje. No, i ono kroz povijest ima ono uporište s početka teksta: mnogi Dinamovi treneri upravo su u klupskim kroničarima vidjeli "crvene krpe". Iako je realnost dijametralno drugačija - kao zadnji prilog tezi nudi se intervju koji je Sergej Jakirović dao Valentini Miletić, gdje je kazao da su mu novinari "sapunali dasku". Što je doista - besmislica. Promjena vlasti i Jakirovićev "background" kroz odnose s Mamićima, Peras itd., stvarali su klimu u kojoj se svi drže za ruke, kako si ne bi iskopali oči, a kada je "honeymoon" prošao, svi su jedva čekali baciti ga s vlaka. I dovesti nekog svoga. Jakirović, ujedno, nije iznimka: u Maksimiru, naime, postoji stari refleks gdje gotovo svaki trener u jednom času zaključi da ga ruše novinari, od Jurčića, Peteva... do Jakirovića, taj obrazac ponavlja se godinama - i nikad nije bio presudan.

Posljednji je, pak, primjer gotovo bizaran: Fabio Cannavaro lani je u jeku opće krize novinarima držao lekciju o ljubavi prema klubu, dan nakon što se vratio iz Italije sa snimanja privatnih reklama (!). Blasfemija i primjer da i klupski PR mora bolje brifirati ljude prije ovakvih javnih nastupa...

Pitanje na temu, konačno, "Zašto jedan dio javnosti ne voli Kovačevića", vrlo je jasno.

Istovremeno, rezultati u Europi ipak su ispod renomea kluba koji je zadnjih godina ostvario značajan rezultatski iskorak

JILL DELSAUX Afp

Istina je da je njegov dolazak bio protkan pitanjima, koja su se multiplicirala tijekom jeseni, ojačana tezom da momčad i igru umjesto njega stvara Boban. Sve to, dodatno, bilo je pojačano manjkom karizme, garda, preko čega se moglo prijeći, ali temeljem povijesnih odluka uslijed krize rezultata i igre, koja se događala. Kovačević je danas apsolutno na štihu, ali pritom se iz europskog kofera i dalje izvlači "dota" koja je mnogima nedovoljna: potopi od Celte, Lillea, Betisa, poraz od Midtjyllanda, najava i prva utakmica s Genkom... stvari su koje brojnim dinamovcima s razlogom nisu dobro sjele. Bez obzira na konstrukt "stvaranja".

Zato pitanje “tko ne voli Kovačevića” možda i nije pravo. Skepsa je postojala, ali ona u velikim klubovima dolazi u paketu s funkcijom. Ono što ostaje jedina prava valuta u Maksimiru nisu simpatije, ni mišljenja, nego – rezultati. A dok oni stoje na Kovačevićevoj strani, pitanje novinarske ljubavi zapravo je sporedna tema...