Postoji nešto gotovo simbolično u činjenici da se rasprava o hrvatskom suđenju ponovno rasplamsala nakon utakmice koja je, barem nogometno gledano, imala sve: ritam, preokrete, nervozu, pun stadion i pet pogodaka. Rijeka - Hajduk 3:2 mogla je biti večer o kojoj će se pričati zbog nogometa. Umjesto toga, kao i toliko puta ranije u HNL-u, razgovor se opet, kao previše puta dosad, vratio na suce. Konkretno, na Patrika Kolarića i Ivana Matića, glavnog i VAR suca, "kreatora kaosa" na Rujevici...

- Odmah je vrh Saveza zvao Layeca i kazao da odmah, "ASAP", traži analizu bez mrvice poštede - dobili smo poruku iz krugova bliskih HNS-u.

Potrebna dubinska analiza

Apsolutno, analiza je potrebna, ali ne površinska, već - dubinska. Savez bi morao napraviti analizu upravo onog od kojeg analizu čeka - Povjerenika za suđenje. Prije godinu i pol HNS odlučio je povjerenje dati Francuzu Layecu. Ideja je na papiru zvučala gotovo pa reformski: strani stručnjak, s iskustvom vođenja sudaca u Francuskoj, Belgiji i Cipru, izvan domaćih relacija, bez dugova prema klubovima i bez naslijeđenih rovova hrvatskog nogometa. Ideja, dakle, po kojoj će netko, hladno i profesionalno, uvesti red u sustav koji već desetljećima živi između sumnje, košmara, pritiska i kroničnog nedostatka povjerenja.

Drugim riječima, očekivao se pomak. Primarna normalizacija, a onda postupno revolucija. Povjerenje i građenje kadra koji u europskim i svjetskim okvirima ima manji utjecaj od, bez želje za podcjenjivanjem, nekih afričkih zemalja. Tu se tek vidio paradoks: države koje nas ne mogu pratiti nogometno narasle su - sudački.

Koliko Layec zarađuje?

Kako god, za početak, od Layeca se tražilo da uspostavi sustav u kojem će pogreške biti dio igre, ali ne i povod za trajnu sumnju. Sustav u kojem će kriterij biti stabilan, komunikacija jasna, a autoritet Povjerenika dovoljno snažan da utakmice završavaju nogometnim analizama, a ne beskrajnim VAR seciranjem. Za to, koliko neslužbeno čujemo, Layec je nudio svoj "know-how", uz nekoliko uvjeta: plaću od, navodno, 10 tisuća eura neto, plaćene troškove, kao i mogućnost da nije nužno preseljenje u Hrvatsku.

- Ako je to potrebno za novi smjer, neka - odgovorili su u Savezu.

Danas, nakon otprilike 18 mjeseci Layecova mandata, nevezano uz rujevičke repove - koji su, konačno, tek zadnja stavka u nepreglednom nizu - legitimno je postaviti pitanje: gdje je taj pomak? Jer, ako je kriterij jednostavan - ima li manje polemika, manje sudačkih repova i manje osjećaja da svaka ozbiljna utakmica završava u televizijskim usporenjima i studijskim analizama spornih odluka - odgovor nije osobito ohrabrujući. Dapače, čini se da je atmosfera oko suđenja čak i teža nego prije.

Patrik Kolarić

DAMIR SKOMRLJ Cropix

Utakmica Rijeke i Hajduka samo je posljednji primjer. S time da Kolarić (i Matić) nisu uzrok "nereda", već njegova jasna posljedica. Naravno, svaka navijačka baza ima svoju optiku, svaka sporna situacija ima barem dvije interpretacije, a suđenje je sport u kojem savršenstvo naprosto ne postoji. Nitko ozbiljan ne očekuje da suci neće pogriješiti nikada. Ali problem hrvatskog nogometa već dugo nije pojedinačna pogreška. Problem je baš ono za što je Layec dobio ultimativni placet - sustav.

Ne živi u Hrvatskoj

I tu dolazimo do paradoksa Layecova mandata: Francuz je doveden kao neutralni arbitar i baš zbog toga trebao je donijeti distancu, profesionalni standard i jasnu komunikaciju. Trebao je biti figura koja će, već samom svojom pozicijom, amortizirati pritiske koji godinama guše hrvatsko suđenje. Morao je donijeti mir. Umjesto toga, hrvatsko suđenje danas djeluje kao sustav koji se i dalje brani šutnjom, zatvorenim analizama i povremenim objašnjenjima koja dolaze tek kada pritisak postane prevelik. A pritom cijela priča ima još jednu gotovo nadrealnu dimenziju: čovjek koji vodi hrvatske suce - ne živi u Hrvatskoj.

Layec, naime, većinu vremena provodi u Rennesu. U modernom nogometu, naravno, geografija više nije ono što je nekad bila. No teško je oteti se dojmu da hrvatsko suđenje, upravo zbog svoje osjetljivosti, zahtijeva više od administrativnog upravljanja na daljinu. Za sustav koji je godinama opterećen nepovjerenjem možda je najvažnija prisutnost. Prisutnost na seminarima, u komunikaciji s klubovima, u javnom prostoru u kojem se gradi povjerenje. Prisutnost koja pokazuje da je čovjek na čelu sustava doista dio tog sustava, a ne povremeni nadzornik koji u njega dolazi izvana.

Jer, ako nakon godinu i pol dana i dalje svaka ozbiljnija utakmica završava u polemikama, ako klubovi i dalje objavljuju priopćenja, a navijači i dalje seciraju svaku odluku kao da je riječ o državnoj tajni, onda se postavlja jednostavno pitanje: što se zapravo promijenilo?

Layec mora otići

Pojava Bertranda Layeca zapravo je mitološka. Zna se da postoji, samo ga nitko nije vidio. Čovjek, u biti, ima status - holograma. Kroničara svakog kola, kojeg netko mora i prevesti. Možda je Layec u samoj biti doista profesionalac kojem CV stoji kao potvrda da svoj posao radi savjesno. No cijeli siže njegova rada u Hrvatskoj u potpunoj je suprotnosti. Problemi su viđeni i lani, da bi nakon toga kao "kukavičje jaje" uoči sezone na listu vratio Tonija Dadića, opterećenog prepiskom s navijačima Hajduka, zbog čega su se Marijanu Kustiću podigle sve dlake na glavi i zbog čega je nastala prva ovosezonska drama. A onda je krenulo: derbi Rijeke i Dinama, derbi Dinama i Hajduka, derbi Rijeke i Hajduka, uz sijaset kroničnih problema i dubioza koje se šire poput korova. Umjesto, dakle, napretka, vrtimo se u krug. I svaka nova sezona, svaki novi derbi i svaka nova sporna situacija samo ponovno otvaraju staro pitanje koje hrvatski nogomet nikako da zatvori.

To nije nužno samo Layecova krivnja. Hrvatsko suđenje godinama je sustav u kojem su pritisci ogromni, problemi nagomilani, Pandorina kutija pretrpana, a povjerenje minimalno. No upravo zato je i doveden, da donese promjenu. Ako promjene nema, onda je logično zapitati se ima li smisla inzistirati na projektu koji očito nije donio očekivani rezultat. Po pitanju, konačno, standarda i kvalitete, po pitanju VAR-a, koji se danas čini gorim nego kad je uveden, po pitanju normalizacije, odbijanja stranih sudaca na delikatnim utakmicama, ali, ključno, i natruhe vizije da se ide prema naprijed. Jest, reći će neki, da se pod Layecom dogodio pomak u europskim iskoracima, što je očito dokaz njegove prisutnosti i utjecaja u kontinentalnim sudačkim forumima, no lako je zaključiti da se time renovira fasada, dok su temelji i dalje truli.

Nogomet, posve je jasno, zna biti surov u svojim zakonima: treneri odlaze kada rezultati izostanu, igrači kada forma padne, a projekti kada se pokaže da ne funkcioniraju. U skladu s time, najpošteniji zaključak u ovom kontekstu bio bi upravo onaj najjednostavniji: eksperiment s francuskim povjerenikom nije uspio.

Ne zato što Bertrand Layec nužno nije stručan ili dobronamjeran, nego zato što nakon godinu i pol dana hrvatsko suđenje nije postalo stabilnije, bolje ili uvjerljivije. A ako sustav nije dobio ono zbog čega je promjena napravljena, onda je došlo vrijeme za novu promjenu. U prijevodu, s obzirom na to da ga s HNS-om ne vežu nikakvi ugovori, apanaže ili otpremnine, posve je jasno: Layec mora otići. Iako, zapravo, nikad nije ni bio ovdje.