Kao i uvijek Njemačka postavi neke nove standarde kad je u pitanju rukomet. Prvo, počelo se učestalo događati da se velika natjecanja održavaju u dvije ili više država, a Njemačka je to bez ikakvih problema odradila sama. Ljudi u Njemačkoj vole rukomet, ulažu u njega, on je iza nogometa najgledaniji sport. Dvorane su sjajne, niti jedna nije ispod 10.000 mjesta, a to znači da se može prodati veliki broj ulaznica, dobro zaraditi od organizacije.

Sve što su zamislili

Više od godinu dana uoči EP odredili su da se otvaranje igra na nogometnom stadionu za više od 50.000 gledatelja, jer su željeli zaradu, željeli su rukometni svjetski rekord. I makar je Mercure Spiel Arena građena rukometno samo za taj dan, sve je uspjelo kako su zamišljali i još je na sve to Njemačka ostvarila pobjedu da fešta bude kompletna. Njemačka je odgovorila svim zahtjevima zato što to želi i što može, ali ti zahtjevi pomalo, kada nije u pitanju Njemačka, postaju upitni.

Prije njih EP su organizirali Mađarska i Slovačka, žensko Slovenija, Makedonija i Crna Gora, prije njih Švedska i Austrija, SP Švedska i Poljska, pa ćemo mi, Danska i Norveška, pa žensko Švedska, Danska i Norveška, da bi domaćin SP 2027. ponovo bila samo Njemačka. Zato što to sama u ovom trenutku može jedino Njemačka. I to je stvar koja nije dobra za rukomet u cjelini jer financije očito ne prate sve veće zahtjeve.

Slavlje njemačke rukometne reprezentacije

KOLBERT-PRESS/MARC NIEMEYER/IMAGO SPORTFOTODIENST/PROFIMEDIA

Želja da Euro igraju 24 reprezentacije zato je možda s obzirom na realnu sliku rukometa megalomanska, ali jedini interes koji je u toj priči važan je novac. 24 zemlje, više prodanih tv prava, veća zarada, to je ono što vodi EHF, a i IHF koji financijski zbog Moustafine politike bolje stoji, na tom je tragu.

I onda imate 24 reprezentacije i već unaprijed se znaju raspleti jer mnoge nisu u stanju pratiti kvalitetu onih najboljih. I onda još nakon samo šest dana pola tih reprezentacija koje dođu, odlaze s Eura. Možda sustav natjecanja u tom smislu nije najbolji, ako su se već odlučili za 24 selekcije i bolju zaradu. Možda bi primjerenija bila neka veća skupina s malo više utakmica i sustav na ispadanje od osmine finala, jer bi dao više šansi svima što je uostalom suština cijele priče. No, nitko tu nije previše zainteresiran.

Njemačka ima olakotnu okolnost da je sve u istoj državi, da ne mora biti velikih i skupih avio transfera, jer destinacije ne mijenjaju samo reprezentacije nego i sve brojnije prateće osoblje koje ide uz rukomet. To jako podiže troškove svima, a realno rukomet još uvijek nije taj koji može donijeti neki veći profit onima koji u njega ulože. Da bi se to dogodilo, sve bi drugačije trebalo postaviti, a to se na ovaj način sigurno neće dogoditi.

U formiranju europskog rukometa od 1994. pa do danas mediji su odigrali jako važnu rolu. Između ostalog, oni su jako važan segment formiranja rukometa kao ozbiljnog sporta oko kojeg se javnost i te kako uspijeva zainteresirati. A kada je tako, tu se počinje vrtjeti i neki novac, pa sve postaje zanimljivije. A EHF-u je postalo toliko zanimljivo da je sve to zaboravio, pa je je medije ozbiljno počeo gurati u drugi plan po pitanju organizacije. Tako ćete se suočiti s potpunom konfuzijom po pitanju organizacije rada medija, a što je rezultat da priču diktiraju samo i isključivo financije, a da o tome ljudi koji rade Euro nemaju apsolutno nikakvog pristupa. Potpuno je nevjerojatno da se u Mannheimu press pozicije nalaze na suprotnom kraju dvorane od press centra ili na šestom katu dvorane, da na njima ne radi internet kako treba, da je mix zona u podrumu dvorane, a media centar na skroz suprotnom kraju. A samo iz razloga da bi organizatori i EHF koji dijele profit prodali neku ulaznicu više i bolje zaradili, a za medije koga briga, oni i tako pišu svoje. E to nije lijepo, ni u redu, jer postoje mnogi u EHF-u koji bi se morali sjetiti nekih drugih vremena u kojima su mediji i te kako bili važni da im pomognu da se dignu kao organizacija.

Na šestom katu

Imate slučaj u Kölnu koji je svake godine domaćin Final Foura Lige prvaka da su medijska mjesta na donjoj tribini blizu terena. Ta medijska mjesta sada su izmještena na šesti kat velebne dvorane i sama je sreća da dvorana ima krov, jer bi se vjerojatno tamo pojavila magla od koje se teren na kojem se rukomet igra ne bi ni vidio. Zbog 100-200 ulaznica bolje plaćenih medije gurnuti na takvu poziciju nije nikako dobra odluka EHF-a, no očito i tamo ima ljudi koji bez kontrole rade što žele samo iz svog interesa, a da ljude koji rade svoj posao nitko o tome ništa uopće i ne pita. To je otprilike kao da igračima odluče staviti golove, na suprotne strane od sadašnjih, jer je netko u marketingu procijenio da bi to moglo donijeti veći profit. Ili da ih stave igrati iza gola, jer je to isto tako procijenio marketing. Ne ide to tako.

Napredovali smo, kao sport i onda je netko tko o tome nema pojma samo odlučio da više ne trebamo

A ponavlja se, nažalost. Početak lošeg bio je u Poljskoj 2016., u Krakowu s tribinom na kojoj se teren jedva vidio, pa je u Zagrebu medijski dio "protjeran" s mjesta gdje radi od 2009. godine i nikome ne smeta, pa je u O2 Areni u Stockholmu mjesta bilo na 106. redu montažne tribine, pa se u Budimpešti i Mađarskoj COVID testove naplaćivalo 80 do 100 eura za svaku utakmicu. Zar je zarada samo i jedino važna u cijeloj priči? Znaju li to uopće oni koji su rasli uz rukomet od njegovih europskih početaka, kada u Portugalu gotovo nije bilo ničega, pa čak ni press centra… Napredovali smo, kao sport i onda je netko tko o tome nema pojma samo odlučio da više ne trebamo. Ima li netko u Beču tko tome može reći dosta?

Njemačka im je ponudila sve mogućnosti, ali one su ipak ostale u prvom redu prilagođene marketingu, a ne vjerujemo da bi ozbiljan marketing zbog 200 mjesta u dvorani ozbiljnije nastradao. Šteta, Njemačka je mogla biti preokret u toj priči, jer to i zna i može. Ali, nažalost nije, makar će mediji pisati o rekordima…