Čudesna riječka pobjeda ima jasan potpis jednog čovjeka! Riskirao je i - pobijedio

Pozadina priče bila je poznata: Rijeka 46 godina nije igrala europsku utakmicu na proljeće, kada je Srećko Juričić prepričavao taj dvoboj s Juventusom, morao je vrtjeti crno-bijele snimke. I objašnjavati što je to točno Kup kupova. Neki u svlačionici sigurno niti ne znaju što je to videorekorder ili taj Kup kupova...

Ne znamo je li Victor Sanchez iskoristio današnjeg klupskog savjetnika, a klupsku legendu, kao motivatora, ali trener Rijeke i mimo toga dobro je odradio svoju domaću zadaću. I prije smo naglašavali da Španjolac zna znanje, a premda je na sudar s Omonijom u play-offu Konferencijske lige stigao kao autsajder, svjesno je prihvatio ulogu, a onda ju je i iskoristio. Bilo je jasno da će Rijeka patiti, da će ciparska momčad biti u ofenzivi, no ključno je bilo kako će odgovoriti aktualni hrvatski prvak. A društvo s Kvarnera pripremilo se na patnju, na obranu, na strpljenje, a onda i čekanje svojih par prilika. Uz taktičke, trenerske odluke, one koje su – ključne.

Sanchez je postavio momčad s tri braniča, čitajući igru Ciprana, što dokazuje njegovu slobodu, svestranost i viziju po kojoj je spreman svoju momčad prilagoditi suparniku, a baš s tih 3-5-1-1, s Barišićem, Majstorovićem i Devetakom ispred Zlomislića stvorio je preduvjet – trenutka odluke. Čekao je, a kada je utakmica ušla u finiš, trener Rijeke uveo je Adu-Adjeia, koji je u 86. minuti iskoristio ubačaj Tiaga Dantasa i spektakularno petom donio Rijeci izuzetan kapital uoči uzvrata. Apsolutno, igrač utakmice je Zlomislić, nakon njega obrana, jer je priličan dio napada akumulirala, a kada se domaća priča smirila, stigla je akcija koja je riješila utakmicu i na Kvarner odnijela jednu od većih pobjeda u svojoj povijesti.

Mudro, pametno, strpljivo, a onda konkretno – to je bila osnovna vizija, u kojoj je Rijeka pokazala svoju snagu. Uzvrat nije lak, uzvrat je otvoren, ali doista, temelj stoji: nije možda Juventus, ali Zlomislić, Dantas, Adjei i društvo došli su u priliku da jednog dana stanu uz bok velikom Juričiću i društvu. U toj priči, ipak, potpis Victora Sancheza prilično je snažan. Vukao je i vuče poteze koji nisu laki, niti populistički, već konkretni. I, eto, daju rezultate. Pisao sam prošle sezone o promašenosti Talijana (Gattuso, Cannavaro, Coppitelli), u kontekstu davanja prilike hrvatskim stručnjacima, ali godinu nakon lako je zaključiti da Španjolci znaju. Victor Sanchez bjelodan je primjer toga.