Ako si prvi – genij si. Ako nisi – rasprava je kratka. No, pitanje je je li takva matematika doista i realna. Jer, ima li prostora govoriti i o procesu?
Ovo pitanje postavilo se u četvrtak navečer, nakon utakmice Rijeke i Strasbourga, gdje su "fiumani" izgubili 1:2, ali su pritom ostavili dojam igre. Nije zgodno slaviti poraze, dapače, no pitanje odnosa Rijeke i Francuza, skupljih, mlađih i žestokih, odnosno postavke kojom se Rijeka vodila, ipak je dalo podlogu: konačno, kolega Antolić u svojem komentaru postavio ju je kao dijagnozu, a onda je razgovor s Marijem Tokićem poslužio kao valjano "drugo mišljenje":
- Nisi u krivu ako ga želiš postaviti kao potencijalno najboljeg trenera lige...
Da, jer dojam je da proces koji ove sezone u Rijeci vodi Víctor Sánchez del Amo - o njemu je riječ - teško je svesti na običnu, simplificiranu tablicu. Kada je 50-godišnji trener, naime, stigao u Rijeku, nije došao u idealnom trenutku. Usred sezone, u momčad koja traži stabilnost, u okruženje još mamurno od osvajanja duple krune, među ekipu koja se čini zasićenom, među igrače koji traže transfer, naplatu svega. Takvi dolasci često su rizični: trener nema vremena za duga objašnjenja, nema luksuz priprema ni prostor za romantične ideje o nogometu ili implementaciju grandioznih i revolucionarnih zamisli, što treneri znaju učiniti, u međuprostoru potrebe, ali i vlastitog ega, realno. Ipak, upravo se u takvim okolnostima vidi tko je trener, a tko samo autor sustava.
- Sjećam se prvih utakmica; gledam igru gdje pokušava stvoriti neki "build-up", ludilo mogućnosti koje mi svi treneri želimo: ono, kroz 12-13 dodavanja stvoriti šansu, zabiti, pobijediti i osvojiti. Ali život ne piše bajke, nogomet također. I tu sam shvatio da se radi o drugačijem tipu koji nije rob svoje vizije koju tvrdoglavo guraš, iako vidiš da ne ide. Sánchez se pokazao pragmatičnim, ali smislenim. I svaka mu čast na tome - dodat će Tokić.
Da: Sánchez je pokazao da nije rob jedne ideje. Na papiru stoji načelno 4-4-2, recimo uoči Strasbourga, a onda shvatiš da taj prostor mora biti prazan. Španjolčeva Rijeka, naime, zna igrati različito, prilagođavati se; jednom visoko pritišće, drugi put se povuče i čeka trenutak, treći put taktički promijeni raspored kako bi neutralizirala protivnika. U HNL-u, gdje se često uporno ponavlja isti model igre bez obzira na okolnosti, takva fleksibilnost nije baš česta pojava. Konačno, Dinamo je početkom sezone na zid postavio jasan znak: igramo u sustavu 4-3-3. I točka.
- Problem njemačkog nogometa u zadnje vrijeme je nedostatak vjere u sustav. Počeli smo pratiti trendove, umjesto da se odlučimo kako želimo igrati, kako se moramo definirati, nekim svojim, prepoznatljivim stilom. I to je problem - neki dan je na ovu temu izašao i Philipp Lahm.
Ipak, Víctor Sánchez nudi kontraargument: Rijeka ne robuje sustavu, već izgleda kao momčad koja razumije što radi. Europske večeri, pritom, samo dodatno jačaju taj osjećaj. U dvoboju protiv Strasbourga, realno, Rijeka nije izgledala kao momčad koja se brani u plitkom bloku i nada se čudu. Bilo je hrabrosti, bilo je kontrole, bilo je trenutaka u kojima je jasno da se utakmica - čita.
"On ima nevjerojatnu sposobnost mijenjati tijek dvoboja", stoji u jednom taktičkom zapisu Sánchezova stila. I to je, doista, osvježenje, razlika između improvizacije i znanja. A Sánchez, čini se, pripada drugoj kategoriji.
Uostalom, njegova biografija nije slučajna. Dijete je Real Madrida, kluba koji proizvodi ne samo nogometaše nego i nogometno razmišljanje. Kasnije je bio dio čuvene generacije Deportiva iz La Coruñe koja je 2000. godine osvojila senzacionalni naslov u La Ligi. To je bio jedan od onih trenutaka kada nogomet iznenadi sam sebe – kada klub ruši hijerarhiju i drma ustaljenu hegemoniju. Takva iskustva ostavljaju trag. Konačno, bio je igrač krilo, ali jedan od pionira koji igraju s obje noge. Možda ga je i to odredilo. Kao i činjenica da je "rastao" uz magove poput Fabija Capella ili Juppa Heynckesa.
- Capello je bio strog, nešto nalik Clintu Eastwoodu kao poručnik. A kada te dobije i kada ga nema, onda ti nedostaje. Heynckes je, pak, bio blaži, brižniji... - odao je jednom detalje svog igračkog puta.
Trenerski put, doduše, nije mu bio pravocrtan. Imao je epizoda koje su završavale brže nego što su počinjale, projekata koji nisu dobili vrijeme i rezultata koji nisu pratili ideje: u Deportivu se vratio kao "šef", ali imao je niz od 22 utakmice bez pobjede. U Grčkoj je trajao ni dva mjeseca, u Malagi ga je posla stajala eksplicitna snimka, nakon koje se na tri godine povukao iz trenerskog posla. Obilazio je tada svijet, učio, upijao, zbližio se, recimo, s metodama Mauricija Pochettina... U svakom slučaju, učio je na svojim greškama. A to je često sudbina trenera koji pokušavaju misliti igru, a ne samo preživjeti rezultat. Bleferi obično nestanu brže. Sánchez nije nestao. Naprotiv, danas u Rijeci izgleda kao trener koji zna što želi i koji zna kako do toga doći.
Naravno, ako Mario Kovačević s Dinamom doista privede prvenstvo kraju kako sada izgleda, naslov će gotovo automatski povući i etiketu najboljeg trenera. Nogomet je uvijek volio jednostavne zaključke. Ali nogomet ponekad skriva i složenije priče. A jedna od njih ove sezone vodi prema Rujevici. Prema treneru koji je došao tiho, bez velike pompe, ali koji iz tjedna u tjedan pokazuje nešto što se u ovoj ligi ne viđa često: taktičku širinu, mirnoću i osjećaj za igru. I europski "know-how", bez obzira na to kako završi uzvrat u Francuskoj...
Zato možda pravo pitanje nije je li Víctor Sánchez dobar trener, već: svjedočimo li možda najboljem treneru lige, a da to još nismo do kraja shvatili?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....