Ponekad se u životu stvari valjda moraju dovesti do apsurda kako bi se sve okrenulo i krenulo nabolje. Ako ne vjerujete, pitajte košarkaše. Ako ne znate što je bilo, oni će vam reći. I pritom će biti grublji u opisima kako je do toga došlo nego što biste to i pomislili.
U samo sedam mjeseci Dario Šarić, Mario Hezonja i prijatelji prošli su cijeli krug. Još tamo u kolovozu, dok se ozbiljan košarkaški svijet u Europi skupljao na pripremama za Eurobasket, naše su se vedete znojile na treninzima u Opatiji ne bi li preko Danske i Norveške, a vidite i sami kako je riječ o „gigantima“, stigle do nove šanse. Tko zna koje po redu.
I, znate što? Negdje uz rub terena čovjek već godinama zapisuje sve silne posrtaje i tek pokoji uspjeh, ali se na kraju dana zapita: je li moguće da tu još postoji nada?
Ne radi se tu samo o ovoj generaciji, radi se i o nekima prethodnima. Radi se o cijeloj vojsci ljudi koja je bila tu, negdje okolo, koja je vjerovala iznova i iznova. Da, ta skupina ljudi baš nikada nije prestajala vjerovati.
Nitko nije želio izgovor
I tako, prije sedam mjeseci, Hrvatska je već osigurala nastup u pravim kvalifikacijama za SP, ali trebalo je zaključiti pretkvalifikacije u Danskoj. U reprezentaciju se uvukao neki virus, malo je tko bio posve zdrav. Ali nitko, baš nitko, nije želio izgovor. Recimo, Hezonja je mogao, a nije, spakirati stvari, ugrabiti još koji dan odmora prije početka priprema s Realom, jer smo se ionako kvalificirali. Mogao je, dakle, a nije. Nego je s prijateljima otišao put Faruma. Ne Forumu — znam da ste mislili kako je riječ o Forumu, jer zvuči košarkaškije. Ne, radilo se doista o Farumu. I nisam siguran da se koševi nisu radili od rukometnih golova.
Hezonja je, eto, u toj utakmici izdržao na terenu tek koju sekundu preko šest minuta. Nije išlo više. Šarić je, pak, shvatio da ti Danci prijete, da ne bi bili prvi koji bi na grbači Hrvatske odlučili pisati povijest u ovom sportu, pa je uzeo sve na sebe, stavio trideset i odveo nas do tijesne pobjede 79:76.
Nije trebalo, već smo bili unutra. Ali tu, baš tu, gradilo se ono što je godinama nedostajalo košarkaškoj reprezentaciji, a s vremenom je postalo mistično mjesto svake filozofske rasprave o tome gdje je pošlo po krivu u ovom sportu. Bila je to priča o kultu.
Iako, nije se taj kult ukazao sam od sebe u tom Farumu — zapamtite već, nije Forum — taj se kult podizao godinama.
U tom su kultu odgojeni i Šarić i Hezonja, jer kad su i oni ulazili u reprezentaciju, on je postojao. Ljudima je unutra bilo stalo. Itekako stalo. Većini sasvim sigurno. Liderima sasvim sigurno. Jednostavno se moralo poklopiti.
Ostali će se modelirati prema našem trijumviratu
I nitko unutar tog kruga nije ostao začuđen činjenicom kako je Hezonja u četvrtak igrao za Real, pa u petak za Hrvatsku, a pritom je putovao iz Madrida do Zagreba. Za Hezonju je to bilo normalno, za sve one blizu bilo je normalno. Iako nije.
Govori Kruno Simon, koji je uz Šarića i Hezonju od prvih klupskih, pa i reprezentativnih dana, kako ih uživa gledati kako igraju zajedno i kakvu su kemiju stvorili između sebe. Sazreli su, kaže. S njima je sazrela i Hrvatska. Jer oni su vođe; kad stigne preko ljeta Ivica Zubac, taj se krug širi na trijumvirat, a kako se budu postavljali Šarić, Hezonja i Zubac, tako će se modelirati ostali. Nema tu tajne.
A ti ostali pri tome su postali sasvim drugačiji igrači. Kad Mateo Drežnjak krene u Pireju u finalu olimpijskih kvalifikacija u petorci, pred 12.000 grlatih navijača, ne baš prijateljski nastrojenih, pa kad krene u petorci protiv Njemačke u Zagrebu, u domaćem ambijentu u kakvom dotad nije igrao, zar će se preplašiti? Ili će se Roku Badžimu skratiti ruka kad mu se izbaci čisti pas u korner? Ili će Dominik Mavra kad ugleda rupu u reketu stati, a ne potegnuti, produžiti korak i položiti?
To je danas jedna drugačija Hrvatska. Dovoljno dobra da svlada ovakvu Njemačku. Sasvim dobra da se plasira na SP.
A za sve ostalo trebat će još rasti. I držati se ovog puta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....