Kako je Bilić postao jedan od nas? Pretvorio ikone u ispovjednike i srušio pravila televizije

Neki će na spomen Slavena Bilića prvo pomisliti na sjajnog nogometaša poniklog u Hajduku, uspješnog u Njemačkoj i Engleskoj, koji je od početaka bio dio Vatrenih i koji je potpisao broncu iz Francuske 1998.

Neki će Slavena Bilića, a to mu je, kvragu, još uvijek primarni posao, uvijek doživljavati kao odličnog trenera, onoga koji je udario pečat i postavio temelje generaciji naših reprezentativaca koja se kasnije dokopala svjetskog srebra i bronce. I koji je uvijek u nekom krugu trenera koji su na radaru za prihvatiti neki klub na Otoku. A to dovoljno govori o tome koliko ga se cijeni.

I doista, Slaven Bilić je bio vrhunski nogometaš, još uvijek je takav trener, a u posljednjih pola godine shvatili smo da je i briljantan novinar. OK, neki se možda sjećaju kako je na prijelazu iz igračke u trenersku karijeru znao zapisivati svoja razmišljanja o nogometu i tu se jasno vidjelo da on nije stručni komentator prepun uopćenih fraza, zarobljen u klišejima. Bio je i tada – drugačiji.

U to vrijeme nije puno javno govorio jer se mučio s govornom manom, a kad ju je sredio pohađajući terapije, bio je dovoljno hrabar da govori bez straha. Bio je primjer svima sa sličnim problemima, ali i jasno je znao da njegov izbor biti trenerom ovisi i o tome do koliko će ljudi stići poruke koje bude slao između utakmica. Bez snažnog medijskog nastupa u današnje vrijeme svaki je trener prilično hendikepiran.

Slaven Bilić je tako uskočio u voditeljsku stolicu projekta Ne(uspjeh) prvaka, koji se emitira na Arena Sport kanalima već gotovo tri godine. Prvo je voditelj bio Mario Stanić, onda i Mirza Džomba, da bi Bilić preuzeo na sebe raditi specijal. Iza cijele ideje stoji Zdravko Marić i njegove Sportske igre mladih, koje su ovom platformom dobile novi značaj. Kako je Marić uvijek gledao izvan okvira, tako je s ovom idejom postigao pun pogodak.

Opet, sve bi to malo značilo da je u posljednjoj sezoni Slaven Bilić uprskao materijal s kojim je izašao u eter. OK, svi ti gosti koji su se uprizorili ispred kamere i razotkrivali svoje intimne nedoumice, strahove, onaj period karijera kad se ispod dresova, kaciga ili obožavanja masa nađu samo oni ili, što jest svaki od njih, samo čovjek, svi oni su bili tu i zbog – Slavena Bilića.

Ali bio je to samo privilegij s kojim je tek trebao nastati spektakl. I Slaven Bilić pretvorio se u slušača, psihoanalitičara, ispovjednika, najtopliju osobu na svijetu za svakog od svojih gostiju. A tu je bio čitav Hall of Fame. Bili su tu Janica Kostelić, Luka Modrić, Novak Đoković, Željko Obradović, Goran Ivanišević i Nikola Karabatić, da bi na koncu Slaven Bilić zakucao s onim kojega nitko nije čuo da govori ovdašnji jezik, barem ne nadugačko i naširoko, jer tri dijela razgovora sa Zlatanom Ibrahimovićem bila su čudesno iskustvo za svakog sportskog zaljubljenika. Čak i ne samo za njih. Recimo, priča o samopouzdanju, „ne aroganciji, o samopouzdanju“, koju je detaljno objašnjavao Ibrahimović, naprosto je edukacijski pothvat kojega bi se moglo koristiti u nastavi s labilnim učenicima, u vremenima kad ih lomi nesigurnost.

Naravno, znamo svi koji se bavimo ovim poslom, svi koji smo nekada imali ispred sebe sugovornika, da puno toga ovisi o njemu samome. Ako je taj koji je preko puta vas materijal za senzacionalno štivo, neće tu biti (i) do vas, jer uvijek će taj intervju biti dobar. Bez obzira na to što se mučio s jezikom koji mu nije primaran, Zlatan Ibrahimović je onaj tip sugovornika koji daje u svakom odgovoru atmosferu, koji nudi detalje i gura vas u potpitanja. On je sjajan i prava je šteta što ga češće nismo mogli slušati. Slagali se s njegovim stavovima ili ne.

Ali, morao je tu biti i onaj koji postavlja pitanja i otvara teme. A Slaven Bilić je to odradio savršeno. Za novinarsku nagradu.

Ups! Zaboravio sam. On je u nas ne može dobiti. Jer nije član društva sportskih novinara. Ma zamislite...