Plemeniti poziv trenera: Dugotrajno povjerenje stvara kontinuitet, rezultate i prave lidere

Povjerenje je stvar koja čini čuda. Biti trener u današnjem sportu nije nimalo lako i samo oni spremni nositi se s izazovima i sami rješavati probleme mogu biti uspješni. To je plemenit posao: raditi s ljudima i činiti ih boljima. Naglasak je na rješavanju i uspjehu, a pritom ne dati nikome da ti se miješa u posao, imati svoju viziju i biti spreman u svakom trenutku snositi posljedice. To nije nimalo lako, posebno ne u našim okolnostima, i zato se struka često dovodi u pitanje, makar je upravo struka ta koja je stvorila sve igrače na koje smo danas ponosni. Čudno, zar ne? No, očito da tu negdje između postoji neki „kiks“.

Pa, nije slučajno Francuska izašla iz gabarita i pokucala na vrata Talanta Dušebajeva. Nije Talant Dušebajev oko sebe slučajno postavio Gerarda i Jolyja, koji su zaštitni znak Francuske, jer je svjestan da je tako nešto nužno u stvaranju momčadi. Dušebajev je ogroman autoritet, rukometni inovator, čovjek koji je prvi igrao sa 16 igrača i dokazao da je to moguće. Jednostavno, rastao je uz autoritete, učio i naučio. Ako pogledate u povijest, on je 12 godina na čelu Kielcea. Puno se toga mijenjalo u Kielceu, samo Dušebajev svih ovih godina nije. Bilo je i velikih uspjeha i velikih kriza, i odlazaka poput Wolffa, Tournata, Maquede, Gebale, Karačića, prestanaka Szmala, Tkaczyka, Bieleckog, Lijewskog, raspada momčadi koja je donijela europski naslov, odlaska bogatog šefa Servaasa. Svi su rekli: Kielce tone, a Dušebajev je opet sastavio tim koji je jedno od ugodnijih iznenađenja Lige prvaka.

Nema tu slučaja. Otići će mu iduće godine i nezamjenjivi sinovi, ali priča će ići dalje. Kada se osvrnete, on je kao igrač u Rusiji rastao uz Vladimira Maksimova, u Ciudad Realu uz Juana de Diosa. Maksimov je na čelu Rusije bio 17 godina, Dušebajev je u Ciudad Realu bio kao igrač i trener deset godina. Moraš imati golemo povjerenje, moraš znati, ali to moraš i pokazati na terenu. To je najteži dio trenerskog posla. A on će reći da je to izazov, ne pritisak. To mogu samo rijetki.

Autoritet, stav, odnos, znanje, odlučivanje, odnos prema svima i svemu i u konačnici rezultat od kojeg svi oni žive ili su živjeli.

A nije jedini. Recimo, u Ligi prvaka imamo ove sezone Wisłu, na čijem je čelu Xavi Sabaté osam godina, imamo Magdeburg koji vodi Bennett Wiegert već 11 godina, imamo Carlosa Ortegu koji je u Barçi kao trener ili igrač već 16 godina… Imali smo na čelu ženskog norveškog tima Marit Breivik 15 godina, onda je došao Thorir Hergeirsson sljedećih 15 godina, s tim da je 8 godina rastao kao pomoćnik uz Marit Breivik. Sada je došao Gjekstad, koji je već osvojio sva zlata. Što mislite, dokle će? Olivier Krumbholtz u dva navrata je vodio Francusku žensku reprezenatciju nevjerojatne 23 godine. Imali smo na čelu najveće Francuske Claudea Onestu 15 godina, Bengt Johansson vodio je nezaboravnu Švedsku 16 godina, Nikolaj Jacobsen na čelu je Danske već 9 godina. Nema tu nikakvih slučajnosti. Autoritet, stav, odnos, znanje, odlučivanje, odnos prema svima i svemu i u konačnici rezultat od kojeg svi oni žive ili su živjeli.

To je jedini put, ali kao i u svemu danas, struka je najmanje važna. Svi znaju sve i svi znaju bolje, ali su rijetki oni koji su spremni za tako nešto i odgovarati. Struka je sama kriva za to. Nije dovoljno imati novac, treba imati i znanja i poštovanja i kućnog odgoja da se stvari postave kako trebaju. Tog vremena kod nas nema. To je proces, dovoljno je samo čuti kako Slaven Bilić razgovara sa Željkom Obradovićem o tome što znači biti trener i to uspješan trener. Nema tu čarolija, tu su samo rad, vizija, poštovanje i odluke. Ne možeš u tome vidjeti samo sebe. Nemaš rezultat – kofer i dalje. Nema plakanja. A posla ima uvijek, tko želi raditi.

Primjeri savršeno dokazuju pravila i nema tu filozofije. Samo je pitanje odluka i kriterija koje svatko prihvaća ili odbija. Usudit ću se reći da imamo trenera, ali da nam fali vremena za mnoge stvari. No, tako je kako je. Uvijek ga na kraju moraš pronaći.