Treneri pod pritiskom: zašto je vrijeme da se čuje njihova borba za mentalnu ravnotežu

U vrijeme kada se u sportu sve više govori o psihološkoj pripremi i mentalnom zdravlju sportaša, jedna važna skupina i dalje često ostaje u sjeni – treneri. Upravo toj temi posvećena je tribina „Mentalno zdravlje trenera“, koja će se održati 17. ožujka na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu u sklopu 19. Tjedna psihologije. O pritiscima, stresu i odgovornosti koje nosi trenerski posao, ali i o važnosti psihološke stabilnosti onih koji vode sportaše prema rezultatima, razgovarali smo s prof. dr. sc. Renatom Barić, jednom od vodećih stručnjakinja za psihologiju sporta u Hrvatskoj.

Na tribini će, uz nju, sudjelovati i Ivica Tucak, izbornik hrvatske seniorske vaterpolske reprezentacije, Vladimir Mađarević, izbornik hrvatske gimnastičke reprezentacije, dr. med. Davorka Herman Mahečić, voditeljica tima zdravstvene skrbi Hrvatskog olimpijskog odbora, dr. sc. Lidija Bojić Čačić, voditeljica odjela za edukaciju i razvoj trenera Hrvatskog rukometnog saveza, mag. psych. Luka Škrinjarić, sportski psiholog i potpredsjednik Sekcije za psihologiju sporta i tjelesnog vježbanja Hrvatskog psihološkog društva, te Dražen Brajdić, sportski novinar Večernjeg lista.

Posljednjih godina mnogo se govori o psihološkoj pripremi sportaša. Koliko se u sportskim sustavima zapravo govori o psihološkoj dobrobiti onih koji vode momčadi i programe – trenera?

- Od Olimpijskih igara u Parizu mentalno zdravlje je tema koja je općenito postala izuzetno istaknuta u sportu. To je šire od psihološke pripreme jer podrazumijeva osjećaj zadovoljstva i dobrostanja kao preduvjeta učinkovitog djelovanja u sportu ili u bilo kojem području, ali su primarno adresirani sportaši, dok se mentalnim zdravljem trenera gotovo i ne bavimo. No, to je razumljivo budući da je u sportu prisutna snažna stigma mentalnog zdravlja. Sportaše učimo i odgajamo tako da moraju biti čvrsti, otporni i trpni jer su u protivnom slabi, bespomoćni i nemaju ono što treba da bi bili pravi i uspješni sportaši, što, naravno, nije točno, a ovakav je stav još izraženiji u odnosu na trenere koji vode cijeli proces. Činjenica jest da nitko od njih nije superheroj, svi su samo ljudi i imaju pravo na svoje emocije, slabije dane, imati potrebe i tražiti podršku, i to ih ne čini slabima, naprotiv, to ih čini snažnima. Srećom, sve je više trenera koji traže pomoć sportskog psihologa i radi osobne potrebe i radi rada na sebi da bi bili bolji treneri, a razina nelagode oko toga, koja je prije bila izraženija, sada je manja.

Aurel Benović i trener Vladimir Mađarević

SLOBODAN KADIĆ/HGS Slobodan KadiĆ/hgs

Treneri su danas pod ogromnim pritiskom rezultata, javnosti i uprava klubova. Je li stres u trenerskom poslu danas veći nego prije deset ili dvadeset godina?

- Pa, ja bih rekla da jest, jer je trener 21. st. osoba koja mora balansirati više različitih uloga u svom poslu, izraženiji je pritisak rokova, veći je interes javnosti i sve što se radi gleda se pod povećalom globalne društvene zajednice zahvaljujući društvenim mrežama i internetu, a sve se ovo događa u okviru imperativa rezultata koji je prisutan na svim razinama sporta uz visoka očekivanja javnosti, uprava i sportskih struktura, ali i samih dionika sportskog procesa. Takav pristup znači da je važno dobro posložiti prioritete, imati razvijeniju širu paletu raznih vještina, od stručnih sportskih preko psiholoških do informatičko-tehnoloških, što je zahtjevno i stresno.

U ekipnim sportovima trener je često i vođa, pedagog, strateg i menadžer odnosa u svlačionici. Koliko sve te uloge povećavaju psihološko opterećenje koje nose?

- Upravo je taj multitasking veliki izvor stresa i, ako se uloge ne poslože, dolazi do neravnoteže koja dugoročno povećava rizik sagorijevanja trenera. Sve se ovo događa u okviru socijalnih odnosa jer je trener osoba koja radi s ljudima i vodi ih na svoj način prema zajedničkom cilju i sa svakim pojedinim sportašem, sa svakim suradnikom i cijelim timom mora imati odnos koji se ne događa sam po sebi, već se treba graditi i funkcionira kao živo tijelo koje se mijenja, i u odnose treba ulagati kontinuirano, uz sve ostale zadatke. Treneri često govore da su im odnosi s ljudima (ne nužno sa sportašima) najveći izvor stresa.

Koji su najčešći psihološki problemi s kojima se treneri susreću – je li riječ prije svega o kroničnom stresu, nesigurnosti posla ili sagorijevanju?

- Problemi ovise o razini kvalitete na kojoj trener djeluje, istraživanja potvrđuju da je stres veći što je rang kvalitete viši, ali se poteškoće mogu javiti na svim razinama jer svugdje postoje različiti izazovi. Nesigurnost posla, koja narušava bazičnu potrebu za sigurnošću, svakako je jedan stresor, ali i osjećaj nedostatnog priznanja za svoj rad, nedostatak podrške od strane nadređenih, otežano usklađivanje obiteljske i radne uloge, putovanja, stres vezan uz rezultatske i medijske pritiske i sl. mogu biti uzroci, a nije ni nužno da se radi o djelovanju nekog velikog stresora – dovoljan je i manji koji kontinuirano djeluje i čini čovjeka nezadovoljnim, zabrinutim i potrošenim. Neke trenere to odvede u sagorijevanje i stoga je važno da stručnjaci, sportski psiholozi, rade na prevenciji – da educiraju trenere o ovoj tematici kako bi lakše znali prepoznati simptome, kako bi oblikovali pozitivnije stavove prema psihološkoj podršci i odvažili se potražiti je za sebe.

Koliko stanje i raspoloženje trenera zapravo utječu na atmosferu u momčadi i na performanse sportaša?

- Apsolutno utječu, i to kroz dva mehanizma. Prvo, trener koji nije dobro, pa je razdražljiv, emocionalno reaktivan, neadekvatno komunicira, gubi fokus na zadatak, djeluje demotivirano ili distancirano, sličnu „energiju“ prenosi i na svoje sportaše koji odgovaraju na sličan način, ne nužno svjesno. U takvoj situaciji obje strane lakše ulaze u konflikt, što ima dodatne negativne posljedice. S druge strane, trener uvijek djeluje kao model, u ovom slučaju negativan, što je dodatno zabrinjavajuće ako se radi o mladim sportašima koji upijaju i kopiraju trenerova ponašanja. Ishod je manje učinkovito rukovođenje i manja učinkovitost na terenu, slabija izvedba.

Može li loše mentalno stanje trenera dugoročno utjecati i na razvoj sportaša, osobito mladih?

- Ako takvo loše mentalno stanje trenera potraje ili se ponavlja, itekako narušava trenutno mentalno stanje sportaša, a ako je trener kontinuirano takav, moguće je da će njegovo ponašanje prijeći granicu poželjnog i prijeći u nešto što može izazvati psihološku štetu po samopouzdanju, slici o sebi, a na koncu i ljubavi i motivaciji za sport samih sportaša, što može dovesti do nekih čak i traumatskih iskustava i odustajanja. Treneri često nemaju predodžbu koliko je moćna njihova riječ i koliko je njihova uloga važna u odgoju mladih. Struka je također odgovorna stvarati uvjete da se sport provodi u sigurnom okruženju na dobrobit mladih sportaša, neovisno o rezultatu. U tom smislu dužni smo educirati sportaše što jest, a što nije prihvatljivo ponašanje te ih osnažiti da mogu postaviti granicu i zauzeti se za sebe i svoje mentalno zdravlje kad je to potrebno. Trenere također moramo educirati o istoj tematici kao dodatni motiv da rade na sebi.

Hrvatski sport je izrazito rezultatski orijentiran. Postoji li u takvom sustavu dovoljno razumijevanja za psihološku podršku trenerima ili se ona još uvijek doživljava kao luksuz?

- Situacija je puno bolja nego prije 10 ili 20 godina, kad se mislilo da je psihološka priprema samo za sportaše s problemima. Sada se zna i prihvaća da nema ozbiljne pripreme bez rada na svim segmentima – i tehničkom, i taktičkom, i kondicijskom i psihološkom. Još uvijek to nije onako rašireno kako bismo mi psiholozi voljeli, najčešće su razlozi financijske prirode, ali stvari se mijenjaju i na razini sportskih institucija i krovnih tijela koja sve više prepoznaju važnost psihologije u sportu te u okviru, npr., olimpijskih programa sportaši imaju priliku koristiti sredstva i za ovaj oblik podrške. Nedavno je potpisan ugovor o suradnji između Hrvatskog olimpijskog odbora i Psihološke komore, pa očekujemo da će se stvari još bolje urediti i da će psihološka podrška biti dostupna u budućnosti što većem broju hrvatskih sportaša.

Renata Barić

ORGANIZATOR

Vi ste godinama radili i s vrhunskim sportašima i reprezentacijama, među ostalim i u vaterpolu. Koliko su vrhunski treneri otvoreni prema sportskim psiholozima i njihovoj ulozi?

- U vrhunskom sportu ulozi su veliki i snažan je pritisak rezultata. Mislim da su današnji treneri motivirani raditi na detaljima koji čine razliku i da su svjesni kako je „stanje glave“ ono što presuđuje u ključnom trenutku na natjecanju. Zbog toga su sve više otvoreni prema sportskim psiholozima, jer se takvim radom pokrije dio onih mogućih stvari koje, povrh treninga, mogu utjecati na sportski rezultat. Snaga sportaša i ekipe snaga je najslabije karike, prošla su vremena kad je to bila psihološka priprema, jer se na tom segmentu sve sustavnije radi u vrhunskom sportu. Dio trenera, međutim, još uvijek to smatra dijelom za igrače i spreman je za suradnju po tom pitanju, ne baš i za rad na sebi, ali i to ide na bolje. Jednostavno se čini da sve više sazrijeva vrijeme da ljudi postanu samosvjesniji i da uloga trenera kao psihologa to nameće. Tome pomaže i promocija psihologije u sportu od strane stručnjaka, na čemu još treba raditi.

Hrvatska vaterpolska reprezentacija već godinama postiže vrhunske rezultate. Koliko je u takvim sustavima važna psihološka stabilnost i samog stručnog stožera?

- Apsolutno je važna. Psihološka, tj. emocionalna stabilnost ističe se kao najpoželjnija karakteristika sportskih trenera, procijenjena od strane sportaša. To utječe na razinu povjerenja u trenera. Onaj koji sebe ne može držati pod kontrolom u ključnim trenucima utakmice ne ulijeva igračima povjerenje da situaciju drži pod kontrolom. Stožer to prenosi na igrače. Sve je to zajedno jedan živi organizam koji diše zajedno, dobro se poznaje i unutar, npr., vaterpolske reprezentacije vlada odlična atmosfera, igrači su i emocionalno i funkcionalno povezani, dobro se osjećaju i čast im je biti dio hrvatske vrste, i zato imaju kontinuitet rezultata.

Kada govorimo o prevenciji sagorijevanja, što trenerima može najviše pomoći – edukacija, psihološka podrška, organizacijska promjena u klubovima ili nešto četvrto?

- Edukacija je uvijek dobra preventivna mjera, ali je jednako tako važno istražiti i stanje na terenu i potrebe trenera te prevalenciju psiholoških poteškoća u toj populaciji. U tome psihologija može pomoći posredstvom znanstvenih istraživanja, rezultati kojih mogu poslužiti kao temelj za kreiranje intervencija i strategije zaštite mentalnog zdravlja trenera. Podrška krovnih institucija uvijek je dobrodošla u cijelom procesu. Dugoročno bi trebao postojati sustav skrbi za mentalno zdravlje trenera na način da to nije luksuz ni čudno, već da je to nešto normalno, da postoje stručnjaci psiholozi koji su dostupni za psihološku podršku i savjetovanje, da postoji sustav edukacija o toj tematici, ali i šire, o cjelokupnoj brizi za zdravlje i tijelo, uz brigu za um, što je potpuno zanemareno. Bilo bi poželjno imati i organizirane periodične zdravstvene preglede na kojima bi se moglo provjeriti i tjelesno i psihološko stanje trenera, kao i ponuditi podrška u slučaju evidentirane potrebe. Na taj način skrb za zdravlje postaje odgovornost i samog sustava čiji su treneri djelatnici, a zna se da briga i podrška pomažu smanjenju profesionalnog stresa općenito.

Koliko se na edukacijama trenera u Hrvatskoj danas govori o psihološkoj brizi o sebi, a ne samo o radu sa sportašima?

- Nema baš edukacija na tu temu za trenere u Hrvatskoj. Postoje neki izuzeci, npr. neki projekti u regiji, neke inicijative pojedinih saveza koji i na taj način brinu za svoje trenere i to je nešto što moramo razvijati. Imam primjer dobre prakse Europskog rukometnog saveza i Hrvatskog rukometnog saveza, čiji sam suradnik, i imam priliku sudjelovati u takvim inicijativama i pokretati neke i sama. Također, Kineziološki fakultet u Zagrebu, kao vodeća sportska obrazovna institucija u regiji, nastoji držati taj korak i unositi promjene. Jedna je i predstojeća tribina u sklopu Tjedna psihologije na temu „Mentalno zdravlje trenera“, gdje će pozvani gosti govoriti baš o izazovima mentalnog zdravlja trenera iz različitih perspektiva i uloga – trenerske, novinarske, organizacijske, medicinske i psihološke.

Kada biste morali poslati jednu poruku trenerima, ali i sportskim organizacijama u Hrvatskoj, što bi ona bila kada je riječ o mentalnom zdravlju u sportu?

- OK je ne biti OK. Briga za sebe ne bi trebala biti luksuz, nešto što stoji na čekanju ili nešto što se doživljava kao sebičnost. To je strategija uspjeha modernog sportskog trenera koja pomaže da trener bude dobro, da bude zadovoljan i da cijeni vrijeme koje je dobio na ovom svijetu – da život živi, a ne preživljava. Tako će postati zadovoljnija i ispunjenija osoba, bolji i uspješniji trener, na radost sebi i svojim sportašima.