Kad treneri ‘pucaju iznutra‘! Tucak brutalno iskren: ‘To je ‘zločin‘ za sport, sportaše i trenere‘

Dean Bauer

"Sutrašnja utakmica igračima nosi veliki stres." "Ovakav sustav i kalendar natjecanja nisu samo fizičko, već i psihičko opterećenje sportaša." "Potrebno se fizički i psihički pripremiti..."

Ovo su samo neke od rečenica koje teško da nije napisao netko od barem malo dugovječnijih sportskih novinara. Međutim, sve se te riječi odnose primarno i isključivo na sportašice i sportaše. Pa i gledatelji, navijači prate, pitaju se, zanimaju pod kojim su stresom njihovi ljubimci. Svi nogometni mediji u svijetu nedavno su pisali o Ronaldu Araúju, nogometašu Barcelone, koji je zbog stresa, psihičkog opterećenja, utjehu i mir pronašao u duhovnoj obnovi u Svetoj zemlji.

Međutim, malo tko, ako se itko ikada zapitao - "Hej, a što je s trenerima?" Kako se oni nose sa stresom? Pa, nisu valjda dehumanizirajući i bezosjećajni tipovi na koje nimalo ne utječe kad mu momčad primi autogol u zadnjoj sekundi sudačke nadoknade ili kada mu skijašica promaši zadnja vrata olimpijskog veleslaloma u kojem ima najbrže vrijeme, ili ako izgubi košarkašku utakmicu u kojoj 10-ak sekundi prije kraja još vodi, recimo, 8 razlike.

Upravo nas je stoga tribina pod naslovom "Mentalno zdravlje trenera" privukla na zagrebački Kineziološki fakultet. U sklopu 19. Tjedna psihologije na spomenutom fakultetu, poznata sportska psihologinja prof. dr. sc. Renata Barić (bila je, između ostalog, u stožeru Barakuda pri osvajanju svjetskog zlata u Budimpešti 2017.), na tribinu je pozvala vrlo zanimljive i stručne govornike: vaterpolskog izbornika Ivicu Tucka, njegova kolegu iz gimnastike Vladimira Mađarevića; potom dr. med. Davorku Herman Mahečić, voditeljicu tima zdravstvene skrbi u HOO-u; dr. sc. Lidiju Bojić Čačić, voditeljicu odjela za edukaciju i razvoj trenera Hrvatskog rukometnog saveza; mag. psych. Luku Škrinjarića, sportskog psihologa i dopredsjednika Sekcije za psihologiju sporta i tjelesnog vježbanja Hrvatskog psihološkog društva, te kolegu novinara Večernjeg lista, Dražena Brajdića.

Jedna od zadnjih misli koja je na tribini izrečena, ali nam se čini kao udarna nit vodilja, je...

- Ako trener nije OK, nije ni sportaš.

Rečenica je to Luke Škrinjarića s kojom se teško tko ne bi usuglasio. Samo što iza nje ide i još jedna.

- U zadnjih 10-ak godina, za određenu vrstu psihološke pomoći javilo nam se 1.000 sportaša, ali samo 20-ak trenera.

Tu dolazimo do one postavke kako je kod nas, iako svakim danom sve manje, ali još uvijek prisutna stigma pomoći psihologa. Jer, ako zatražite psihologa, još uvijek prevladava mišljenje ili barem bojazan što će reći okolina, jeste li malo "pomaknuti", niste više alfa-mužjak i slični stavovi.

- Mentalna snaga je osjećaj blagostanja i sposobnost ostvarenja najboljeg rezultata. Mentalna snaga pretpostavlja motiviranost, socijalnu podršku, psihološku otpornost. Sve suprotno tomu manifestira se kroz anksioznost, apatiju, osjećaj izoliranosti, odlaganje obveza, a fiziološki se manifestira kroz gastritis, nesanicu, glavobolju pa i do težih oblika kao što su srčane bolesti.

Trener pod stresom - izbornik Barakuda Ivica Tucak na nedavnom EP u Beogradu

PEĐA MILOSAVLJEVIĆ/CROPIX

Iako o tomu mnogi od nas, posebno gledatelji, nimalo ne razmišljaju (ponekad i neki novinari), postoje dijelovi sportskog događaja, utakmice, koji mnoge trenere silno smetaju. Otkrio je to Ivica Tucak, izbornik Barakuda.

- Miks-zona! To je zločin! Ozbiljno vam to govorim i naglašavam, to je zločin prema sportu, sportašima i trenerima.

Iako mnogi možda i znaju, ali pojašnjenje malo. Ono što se zove miks-zona je prostor uz sportsko borilište u kojem su svi sportaši i treneri dužni neposredno nakon nastupa dati izjavu.

- Ponavljam, miks-zona je zločin! Pazite, nakon utakmice puls vam je na 200-300 i ja sad trebam davati neku suvislu izjavu, a još posebno nakon poraza. Najradije bih razbio tu kameru. Ma, nije jednostavno ni nakon pobjede jer treba ipak smiriti emocije, ja već razmišljam o sljedećoj utakmici, a trebam dati neku izjavu. Koja mora biti mudra. Onako vruć. Nisi svoj. Ja samom sebi nakon poraza ne mogu pomoći - emotivno će Tucak.

Nije to jedino.

- Imate i onaj mikrofon na time-outu. U svakom je sportu danas praktički. Ha, gledajte, u tim trenucima vi nekada stvarno izustite riječi koje nisu za javnu upotrebu.

Vladimir Mađarević, gimnastički izbornik, iznio je neke svoje primjere, posebnosti.

- Velika je, mislim, razlika, kada pričamo o gimnastici, što je naš sport pojedinačan i još k tomu imamo samo jedan pokušaj. Mi nemamo dva slobodna bacanja, četiri četvrtine, dva poluvremena. Samo jedan pokušaj i gotovo. Sad si zamislite taj stres. Na olimpijskim igrama razlika između 2. i 6. mjesta bila je jedna desetinka. Pazite, jedna desetinka! Moj sportaš bio je šesti, a desetinka je falila do 2. mjesta. Ja nisam bio ni zadovoljan s tim kako su suci to ocijenili i osjetio sam strašnu bol. Otišao sam u hotelsku sobu i skvrčen jedno pola sata-sat ležao dok me nije prošla bol u prsima. Eto, tako vam se treneri ponekad osjećaju. Dalje, rad s djecom, a mi počinjemo s vrlo mladom djecom od 4-5 godina, ali i sa seniorima, dvije su sasvim različite priče.

Gimnastički izbornik Vladimir Mađarević s Aurelom Benovićem na OI u Parizu 2024.

TOM DUBRAVEC/CROPIX

U Hrvatskom rukometnom savezu neko vrijeme već rade ponešto i po tom pitanju.

- Imamo 1.500 trenera, od kojih je 700 aktivnih. Imamo godišnji seminar u Poreču, na kojem je jedno predavanje baš na ovu temu. Dapače, mislim da smo i prvi u Hrvatskoj koji radimo poseban priručnik za roditelje jer i oni znaju biti problem. Ponekad sjednem na utakmicama najmlađih uzrasta, djece, i vi ne možete vjerovati što su sve roditelji u stanju izgovoriti. "Vise" na ogradi, viču dok im dijete zbunjeno trči ovamo-onamo, više ne zna na koji će gol. Ujedno roditelji vrijeđaju suce koji imaju 15 godina, strašno - veli dr. sc. Lidija Bojić Čačić.

Svemu unatoč, treneri još uvijek nerado, raritetno traže pomoć. Na izravno pitanje na tribini, koliko se obraćaju treneri, dr. Herman Mahečić je odgovorila.

- Nikad! Kad se počne loše spavati, to je uvijek signal da nešto nije u redu. Problemi počinju polako, ne buknu odmah. Najgora varijanta je kad nam jave da je netko od trenera u koronarnoj jedinici. Tog se najviše bojimo i to znači da se nije reagiralo na vrijeme. Moram priznati da su treneri jako dobri disimulatori. Rijetko ćete čuti trenera da se žali. Jesu vrlo često emotivni i glasni, ali to je više dio folklora i to kad rade čine to više u misiji sportaša, a ne u misiji svojeg ventiliranja.

Ivica Tucak, izbornik vaterpolista, dao je i još svježi primjer, s EP-a u siječnju u Beogradu.

- Sada sam, s iskustvom, malo ipak smireniji, prisebniji, ne reagiram. Na turniru su se naši igrači javno žalili da su lopte prenapumpane, da je hladno u dvorani, da im je hrana u Beogradu bila loša... Ovako, stvarno je bila loša, ali jednako je loša bila i Mađarima i Talijanima i svima, ali samo smo mi o tomu pričali. Ja miran, ne reagiram. To će se promijeniti. Morat ću biti tvrđi. Dođe presudna utakmica s Italijom i velim igračima - "kako god da krene utakmica, samo ostanite mirni, pogledajte mene i mirno igramo svoju igru". Počne utakmica loše, ali ja se svjesno kontroliram i stvarno sam miran. Premiran na klupi, odnosno, nisam bio svoj!

Na koncu skoro dvosatne tribine, dr. Herman Mahečić ponudila je sjajnu završnu misao.

- Kako "bildamo" mišiće, tako je vrijeme i nužnost da to činimo i s umom.