"Znaš kako ti je to. Znaš da je netko nasmrt bolestan, znaš da mu nema spasa, a ne možeš ne biti tužan kada ode, jer je to dio tebe. A ima jako puno onih koji ne znaju i jako malo onih koji znaju, pa, čisto, kada već postoji ona ‘Ako ne znaš što je bilo..."
Ove riječi, ova slova je napisao Pindra. Naš Pindra. Naš Dražen Pinević. Prijatelj kojeg od četvrtka ujutro više nema. Ne na ovom svijetu.
Ova slova je napisao u onoj noći kad je buktinja prekrila Vjesnikov neboder, jedan od sinonima hrvatskog novinarstva. Ondje je bila smještena sva silina, sama jezgra novinskih kuća i izdanja. Od Vjesnika, Večernjaka, Vikenda, Studija, Arene i da, dakako i SN. Tamo negdje ‘70-tih pa sve do kasnih ‘80-tih godina. Košnica novinarskih pčela i pčelica. Košnica koja je izlijevala najbolji nektar.
Za taj je tekst pod naslovom "Kad je Vjesnik izgorio, nestao je dio nas, simbol grada, vremena i novinarstva", Pindra prije dva mjeseca primio nagradu za Komentar godine. U njegovo smo ime primili nagradu, ali nismo zahvalili u njegovo ime, već poručili da će se Dražen svima osobno zahvaliti. Negdje, na kavi, na tekmi rukometaša, okupljanju repke, u redakciji...
Neće se dogoditi. Danas, nekako u isto vrijeme, u isti dan, otišli su i taj neboder i Pindra. Bastioni novinarstva, nekog drugog vremena.
Pindra, naš Draženko, rukometaši su ga mrvicu drukčije nazivali - Pina – bio je inficiran sportom. Zbog jednog je teksta imao on, a i roditelji mu, teških problema. Političkih. Bilo je to u u njegovoj rodnoj Banjoj Luci, u osnovnoj školi. Učiteljica je dala zadatak.
- "Djeco, danas pišete o slobodi".
I Pindra je pisao o slobodi. Ali o Slobodi! Nogometnom klubu iz Tuzle! Cijeli sastav, kombinacije i formacije, probleme i prednosti. Na, ako se ne varamo kako nam je Dražen pričao, 8 stranica! Naravno da je ispala frka. Roditelje su zvali u školu jer "...vaš se sin šali na tako ozbiljnu temu kakva je sloboda koja je krvavo izborena u junačkom NOB-u i socijalističkoj revoluciji...". Nije to bila šala u to doba. A Pindra, maleni tada Dražen (iako mi je teško pojmiti da je Dražen ikada bio fizički malen), se nije šalio. Ne, njemu je doista prvo na pameti pod pojmom slobode bila ona iz Tušnja. Zato jer je jednostavno volio, gutao, sav sport. Iako, ako je nogomet u pitanju, u srcu je bio jedan drugi klub. Prije 10-14 dana smo ga obišli doma, iz postelje je između inog rekao.
- "Znaš da smo prvaci. Mi smo prvaci!" - promrsio je, a u kutu oka suza. Sretnica.
Znam Pindra, znam i zbog tebe se veselim tom trofeju. Zbog tebe. Mislio je na nogometaše Borca iz njegove Banja Luke. Voljenog grada koji nije baš više isti onaj iz doba kad je ondje odrastao, tako je i sam govorio, ali pustimo to.
Do zadnjeg je dana bio u sportu. Vidjeli smo se zadnji put onog dana kada je Cibona osvojila naslov u Zadru. Rekao nam je da će cibosi dobiti. Za SP smo se složili da je Francuska favorit za naslov. Pričao je i repki BiH... Raspitivao se za redakciju, kako je, možemo li? Lagao sam mu tada, rekavši da je dobro i da možemo. Sad ću Pindri reći, napisati istinu tek.
Pindra, ma ne, nije dobro i ne možemo! Kako može biti dobro bez tebe? Kako ćemo bez tebe? Nije riječ ni samo o tekstovima, riječ je o tomu da je otkinut dio nas. Dio jezgre, pa već i stare garde. Statika nam je narušena. I opet, ne govorim o novinarstvu. Ti si otišao, Pindra. Ostali smo bez prijatelja. Ne može biti dobro. Nije dobro. I opet se vraćam na onaj tvoj komentar, jedan od zadnjih i prve rečenice.
- "Znaš kako ti je to. Znaš da je netko nasmrt bolestan, znaš da mu nema spasa, a ne možeš ne biti tužan kada ode, jer je to dio tebe".
Nisam danas siguran je li Pindra pisao samo o jednom neboderu ili... Prijatelju naš dragi, znamo samo da tamo gdje si otišao danas, u nebesku redakciju ima podosta velikana. Jedino što im je nedostajao jedan koji može "nadrajfati" 30, 40, pa i 50.000 znakova u jednom danu. To tebi nikad nije bio problem. No za početak, spavaj prijatelju. Odmori. I ako dospiješ, ponekad, na neki nama smrtnicima nepoznat način, pošalji neki znak, savjet, korekciju, malo nas pričuvaj s nebesa. Reci Svevišnjem da sačuva nas koji ostajemo dolje.
I da, makar nam se srce kida od boli, nećemo suzu pustiti. Toliko te ipak znamo, toliko si nas ipak naučio, već ćemo učiniti ono što si nam znao reći u uredničke dane - "Ajd, na tekmu i pošalji tekst odmah, ali i objasni kaj se dogodilo".
Dobro, Pindra, dobro. Ti otišao Gore, mi ćemo na tekmu, neto negdje danas s nekim igra protiv nekog. Bit ćemo tam‘. Ali prijatelju, i ti s nama. Sada i zauvijek. Bok, Pindra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....