‘Ne znam kako bih se sama borila s tom noćnom morom‘: Hrvatica svoj nastup posvetila posebnoj osobi

Ana Đerek (22) završila je svoju drugu olimpijsku priču. Splitska gimnastičarka nema vježbe kojima bi konkurirala za visoki plasman i borila se za finala, njezina letvica u Tokiju nije bila postavljena na te visine. Još kad tome dodamo da je uoči Igara zadobila neugodnu ozljedu gležnja zbog koje ni završne treninge nije mogla odraditi kako treba, jasno je da se nekakva čuda nisu mogla očekivati. Ana je uoči kvalifikacija naglašavala da samo želi uživati i odraditi kvalifikacije s osmijehom na licu, a tako je i bilo. U konačnici je bila 57. na parteru (12,433) i 74. na gredi (11,633).

- Presretna sam što sam postala dvostruka olimpijka, a posebno me vesele brojni komentari na moj nastup na parteru, dobila sam puno pohvala za stil, eleganciju i karizmu, i u takvom tonu bih voljela nastaviti. A te poruke opravdavaju i lanjsku nagradu za najelegantniju gimnastičarku EP-a. Svjesna sam da će mnogi odmahnuti rukom na rezultat, reći da nije ništa posebno, ali došla sam ovamo svjesna da ne mogu konkurirati za finale ili medalju - istaknula je Ana.

Svoj nastup u Tokiju posvetila je jednoj iznimno važnoj osobi.

- To je moja psihologinja Doris Matošić bez koje ne bih bila ovdje jer ne znam kako bih se sama snašla s ogromnim strahom od preskoka. Ne strahom, nego noćnom morom. Bez Doris ne bih odradila višeboj u Stuttgartu preko kojeg sam osigurala Tokio.

Uoči kvalifikacija je, kaže, bila prilično opuštena.

- Nemam taj pritisak očekivanja drugih. Ovdje sam zbog sebe, ja sam ta koja je najviše radila da budem tu, tako da nema smisla da mi tuđa očekivanja to pokvare.

Osvrnula se i na sjajan nastup Tina Srbića koji je osigurao finale preče.

- Još mi je neshvatljivo to što je napravio. Znam koliko trenira, koliko je dobar, znam da iza sebe ima more vrhunskih rezultata i da su ljudi naviknuti na to, ali ovo je neka nova dimenzija. Treba imati takvu psihu na Olimpijskim igrama, to stvarno rijetki mogu. Tako dominirati da ostaviš iza sebe Rusiju, Japan, Kinu, SAD, sustave koji rade sve za sportaše, to mi je stvarno teško shvatiti. Drago mi je da živi svoje snove.

Puno teže je pronašla odgovor na pitanje ima li motiva za još jedan olimpijski ciklus.

- Meni motivacija ponekad stvara probleme, odnosno u nekim fazama treniram bez motiva. Ne znam što će biti, kako će proći ova situacija s ozljedom zbog koje me vjerojatno čeka 3 do 6 mjeseci rehabilitacije, što ću željeti kasnije... Ne znam imam li snage trenirati višeboj 5-6 sati dnevno. Možda nastavim s dvije sprave, to mogu bez problema uz fakultet. Uspjela sam i uz Tokio i sva druga natjecanja imati sve petice, tako da ću još jednu godinu faksa sigurno trenirati, a dalje stvarno ne znam.